Šabat Vajikra - Hadlakat hanerot - petak 31.03.2006.
|
. |
30.03.2006., četvrtak
KAZALO
|
Evo, ponovo moram staviti kazalo. Ako je suditi prema početku, ovaj tjedan ćemo imato mnoštvo zanimljivih razmišljanja na našu paraša. Dakle, PRVO ćete naći kratak pregled svih tema koje se nalaze u paraša DRUGO je lagani tekst pod nazivom Najbolje što možeš TREĆE, ponovo jedan IZUZETAN TEKST pod naslovom HRAM SAV U KRVI, od Rabbi Boruch Leffa. Svakako pročitati! NOVO! ČETVRTO je Dvar pod naslovom GLAS VJEČNOGA koju nam šalje Rabbi Goldwasser. NAJNOVIJE ! PETO: Izuzetan tekst, značajne teološke težine, za one koji žele dublje razmotriti pitanje i SMISAO ŽRTAVA |
26.03.2006., nedjelja
Sažetak - paraša Vajera
|
B-g poziva Mošea iz Šatora sastanka i iznosi mu zakone o korbanot, životinjskim žrtvama i žrtvama od hrane koje se donose u Svetinju. One uključuju: - "uzdizanu žrtvu" (ola) koja se čitava uzdiže B-gu vatrom na žrtveniku, - pet vrsta "žrtava od hrane" (minha) pirpremljenih od finog brašna, maslinova ulja i mirisnog kada, - "mirotvornu žrtvu" (šelamim), čije meso jede onaj koji prinosi žrtvu, nakon što su određeni dijelovi spaljeni na žrtveniku, a drugo dani Kohanim (svećenicima), - različite vrste "žrtve za grijeh" (hatat) prinesenih da učine pomirenje za prekršaje počinjene greškom Velikog svećenika, čitave zajednice, kralja i svakog Židova, - "žrtvu za krivicu" (ašam) koju prinosi onaj koji je prisvojio ono što pripada Svetinji, tko sumnja da je možda prekršio božansku zabranu, ili onaj koji je izdao B-ga lažno se zaklinjući kako bi prevario svog bližnjeg. |
Najbolje što možeš
|
Paraša Vajikra raspravlja o žrtvi "Ole v'Jored", doslovno "gore i dolje" žrtvi, nazvanoj tako zbog toga što je imala tri nivoa, baziranih na financijskog moći pojedinca. Imućan čovjek bi prinio kravu, čovjek iz srednjeg sloja donio bi pticu, a siromah bi donio prinos od brašna. Zapravo, imućnome nije bilo dozvoljeno da donese žrtvu niže vrijednosti. Od tuda vidimo da B-g ne sudi svakoga po istim standardima. Od onoga tko ima veće prirođene sposobnosti očekuje se više. Jer zašto bi mu inače B-g dao takve resurse?! S druge pak strane, siromašnom čovjeku nije bilo dozvoljeno da prinese skupi prinos. Ovo nas uči da dok se trudimo poboljšati, mi moramo biti svjesni svojih ograničenja, i ne smijemo na sebe vršiti nerealan pritisak. Da bi naglasio tu ideju, Levitski zakonik 2:1 opisuje onoga koji donosi prinos od brašna kao "dušu". Talmud objašnjava da mada brašno kao prinos može biti jeftino, za siromašnu osobu ono je vrlo značajno, i B-g na to gleda kao da on daje svoju vlastitu dušu! Nikada ne smijemo podozrivo gledati na postignuća druge osobe, koliko god se ona nama činila malima. Jer na kojem god nivou bili, B-g od nas očekuje da budemo...najbolji što možemo. Rabbi Shraga Simmons |
Hram pun krvi
|
Već tjednima iz knjige Šemot čitamo o izgradnji Svetinje. Kakva prekrasna Svetinja je to bila! Proučavali smo njenu veličanstvenu ljepotu i čudesnu arhitekturu do detalja. Ipak, na naše veliko iznenađenje i prvotni užas, ovaj tjedan učimo, s početkom knjige Vajikra, da je osnovna funkcija ove Svetinje bila da proljeva krv i žrtvuje životinje. Naši suvremeni um ima priličnih poteškoća s prihvaćanjem ove naizgled primitivne prakse. Kako da se postavimo prema krvi i žrtvama a da ih ne odbacimo? Napokon, to je prilično značajan dio B-žje Tore, Njegovih uputa za Život. Ne možemo to tek tako otpisati kao nešto što više nije relevantno za nas, jer čitava Tora je vječna. Što stoji iza tog isticanja krvi? Kao da to nije dovoljno, uz opću fascinaciju Tore s krvlju i žrtvama u odlomku za ovaj tjedan, vidimo i njihovu središnju važnost za blizak odnos s B-gom. Prvi od svih komentara koje Raši donosi na "Va Jikra – I pozvao je" glasi: Pozivanje (Mošea, po imenu) prethodilo je svakoj izjavi ili zapovijedi (koju je B-g rekao Mošeu). Upotreba 'vajikra-pozivanja' pokazuje ljubav. " Ovdje se nameće jedno očito pitanje: Ako je doista B-g pozvao Mošea po imenu svaki puta kada je govorio s njim, zašto je to onda spomenuto na početku Levitskog zakonika? Najuvjerljiviji odgovor morao bi biti da ono o čemu će se raspravljati u Levitskom zakoniku je najsvojstvenije ovam konceptu ljubavi. To je razlog zašto je pozivanje Mošea po imenu, znak omiljenosti, jedino razmatran ovdje, jer na neki način tema krvi i žrtava je najomiljenija B-gu. Tako sada moramo objasniti ne samo zašto je Tora toliko preokupirana krvlju, već također zašto je služba krvlju B-gu najomiljenija. To će također rasvijetliti drevni običaj da se podučavanje djeteta Tori otpočinje upravo s knjigom Levitskog zakonika. Na neki način osjećamo da je koncept žrtava i krvi toliko integralan Judaizmu da na njemu gradimo temelj odgoja naše djece. Zašto?*** Radi se o tome da steknemo realističan pogled na to tko smo mi kao ljudska bića. Neke religije i duhovne filozofije propovijedaju da se čovjek mora izdići iznad fizičkog svijeta kako bi postao svet. Ljudsko tijelo sa svojim sirovim žudnjama samo ometa čist i inteligentan, profinjeni rast. Stoga nije važno baviti se propisivanjem fizičkih aktivnosti. Umjesto toga, treba sve napore usmjeriti na usavršavanje svojih misli, emocija i osjećaja. Baviti se umom, a ne tijelom. Ove se filozofije ismijavaju Tori s njenim isticanjem detalja o tome koju hranu jesti, a koju ne, kada se smije upaliti svjetlo, a kada ne, itd. Oni kažu da je Tora "kuhinjska religija" i nije primjerena obrazovanoj, moralnoj osobi. Povijest je, međutim, pokazala da pristup "samo razum" ne stvara moralnost. Zapravo, potiskujući tijelo i ne dozvoljavajući tijelu da postane posvećeno kroz duhovne propise, oni koji tvrde da su moralni mogu završiti čineći krajnje zlo. Knjiga Iana Kershawa "Hitler 1889-1936 Hubris" opisuje koliko je Hitler, neka nestane sjećanja na njegovo ime, volio Wagnerove simfonije kao duhovna, profinjena i kulturna osoba. Kershaw također prikazuje sliku Hitlera kako pažljivo hrani jelena kao moralan i brižan ljubitelj životinja. Ipak, ova takozvana moralna profinjenost počinila je genocid mamutskih razmjera. To je ono što krv predstavlja u Hramu. Mi možemo biti pod dojmom da kada dođemo blizu B-gu u Njegovom Hramu trebamo razmišljati jedino uzvišene, duhovne i druge svjetovne misli, a ignorirati fizičko tijelo. Zbog toga se Tora bavi krvlju. Mi moramo razumjeti da krv, fizičko tijelo i životna snaga, također moraju biti iskorišteni kao dio duhovnosti čovjeka. Duša nije uhvaćena u zamku zlog tijela. Mi ne kažnjavamo tijelo i njegove nagone. Tora nam kaže da je naše tijelo neophodna komponenta u približavanju B-gu i daje nam smjernice, kroz zapovijedi, kako da iskoristimo duhovnost tijela. B-g ne kaže da se nikada ne smijemo upustiti u spolne aktivnosti. Umjesto toga, On nas informira o svetim i pravilnim temeljima takve aktivnosti, što se naziva brakom. (Sama riječ za brak, kiddushin, znači svetost.) B-g nam ne kaže da se nikada ne smijemo upuštati u jedenje mesa, da moramo biti vegetarijanci kako bismo bili sveti, kao što to tvrde neke filozofije. Naprotiv, On propisuje naš unos mesa vrstama mesa koja trebamo jesti. I tako dalje, i dalje, kroz čitavu Toru. Mi ne bježimo od svog tijela. Mi ga posvećujemo. Ova ideja također objašnjava zašto mi vjerujemo u nagradu uskrsnuća duše s tijelom. Nakon smrti, duša se diže u nebesa, dok je tijelo pokopano u zemlju. Na kraju vremena, mi vjerujemo da će tijelo i duša biti ponovo ujedinjeni da prime vječnu nagradu. Ovo jasno demonstrira da m cijenimo tijelo kao dio naše duhovnosti. Kada bi bilo drugačije B-g ne bi poslao dušu da se vrati u tamnicu tijela kao vječnu nagradu. Kao što Talmud (Sanhedrin 91b) opisuje, odnos tijela i duše može se usporediti s odnosom slijepog čovjeka i sakatog čovjeka, koji su suradnici u zločinu. Vlasnik voćnjaka zaposlio ih je da paze na voćnjak, no zabranio im je da jedu voće iz njega. Ubrzo nakon toga, čuvari voćnjaka nisu mogli izdržati. Slijepac je stavio sakatog na svoja ramena i tako su zajedno mogli ubrati voćku. Vlasnik se vratio ljutit što su ubrali njegovo voće. Slijepac je rekao: "To nisam mogao biti ja. Ja ne vidim! " Sakati je rekao: "To nisam mogao biti ja. Ja ne mogu hodati! " Na to je mudri vlasnik voćnjaka stavio sakatog na ramena slijepca i kaznio ih zajedno. Duša ne može sama griješiti. Tijelo ne može samo biti dobro. Nagrada i kazna se može primijeniti samo na jedinku koja je čitava osoba, tijelo i duša zajedno. Samo tijelo i duša zajedno imaju slobodnu volju i slika su B-žja. Mi ignoriramo duhovnost tijela na svoju vlastitu odgovornost. Ako potiskujemo tijelo i ne ostvarujemo njegovu svetost, možemo deformirati pojam o tome što je prava moralnost i završiti kao ostali, tzv. sveti, "kulturni" ljudi. Dakle, naša usredotočenost na krv u knjizi Vajikra nije surova niti primitivna. Ona je jednostavno način da dođemo u doticaj s onim što uistinu jesmo kao fizička, sveta, tjelesna ljudska bića. NAPOMENA *** Važno je napomenuti da kada god pokušavamo donijeti "razlog" za neku zapovijed, mi zapravo nikada ne dajemo PRAVI razlog. Budući da je B-g beskonačan, On ima beskonačne razloge za Svoje zapovijedi. Donošenje razloga za zapovijedi je tek metoda kojom možemo izvući praktičnu korist iz micve. Hebrejska riječ za razlog je "ta'am" što također znači i okus. Mi isprobavamo "okus" micve nudeći razloge, shvaćajući u isto vrijeme da naši razlozi nisu razlozi u pravom smislu riječi. Zapovijed od B-ga vrijedi za sva vremena i za sve generacije. Stoga ako "razlog" koji nudimo za micvu nije više primijenjiv, micva je primjenjiva i dalje bez obzira na to, zbog B-žji beskonačnih razloga za vršenje micve, koji će uvijek biti primjenjivi. Rabbi Boruch Leff |
Riječ Rabbi Goldwassera: Glas Vječnoga
|
Rabbi Goldwasser je dobro poznata osoba u svijetu Tore, predavač, pisac, radijski komentator i rabinski savjetnik. Gotovo da nema Židovske zajednice s kojom Rabbi Goldwasser nije došao u kontakt ili pitanja koje Rabbija nisu pitali. http://www.rabbidovidgoldwasser.com/ U ovoj paraša stoji (1:1): «On je pozvao Mošea i Vječni mu je progovorio iz Šatora Sastanka.» Raši kaže da je glas putovao i dolazio do ušiju, no Bnei Israel ga nisu čuli. Saznajemo da se glas zaustavio na vratima Ohel Moeda, Šatora sastanka. Možemo pomisliti da je razlog što oni nisu čuli glas taj što je glas bio prenizak. Zato stoji «es hakol» - bio je to glas koji je objašnjen u Tehilim (Psalmima), glas Vječnoga sa snagom, glas Vječnoga koji svojom snagom lomi cedrove. R. Chaim Shmulevitz tumači fenomen da se glas čuo unutra. Bio je to impresivan i snažan glas, no ipak, izvan Ohel Moeda, oni nisu ništa čuli. Glas se zaustavio na vratima. S jedne strane, u samom Ohelu, nalazio se Kol Hashem. Pomislili bismo da je svatko čuo «kol»; međutim vidimo da ga je jedino Moše Rabenu mogao čuti. Ovo možemo razumjeti i u svjetlu našeg suvremenog društva. U svakom beis medrašu, u svakom šulu, nalazi se Glas Vječnoga. Taj glas se ne čuje izvana. Čak i kada je čovjek unutra on se mora uzdići, koncentrirati i imati kavana (namjeru) kako bi čuo glas. To je pouka za sve nas. Kada je neka osoba u dobrom okruženju i postoji Glas Vječnoga, ona to treba unijeti u svoju nešama (dušu) koliko god je to moguće. Jer kada nastupi trenutak odlaska, Glas Vječnoga se neće čuti izvana. Moramo shvatiti da je naša dužnost da u svako doba budemo otvoreni da postanemo nadahnuti i da to nadahnuće nosimo sa sobom kroz život. Razmišljao sam kako ovaj radijski program postiže nešto jedinstveno (Rabbi Dovid Goldwasser se svakodnevno može čuti na radijskim postajama 91.1 FM WFMU i 620 AM WSNR). On omogućuje Glasu Tore da dosegne i izvan beis medraša i omogući slušateljima nadaleko i naširoko da budu nadahnuti i da se osjete povezanima. Poznati hasidski rabin R. Mendel iz Kotzka, koji je živio početkom 19. stoljeća, bio je poznat po svojoj moći da čini čuda i otkriva skrivenu stranu Tore. Grupa njegovih sljedbenik vrlo je intenzivno nastojala da bude pozvana na rabinov Seder za Pesah. Na umu su imali jednu stvar. Bili su sigurni da će u rabinovu domu, kada u sederu dođe vrijeme da se otvore vrata za Proroka Elijahua, imati prednost vidjeti Proroka osobno kako ulazi. U noći sedera sjedili su tiho dok je rabin pažljivo tumačio, uz duboke komentare, čitavu hagadu. Konačno, nakon više sati Kotzkerove svete službe, došli su do trenutka kada je sam Kotzker ustao od stola da otvori vrata Proroku Elijahuu. Njegovi sljedbenici više nisu mogli suspregnuti svoje uzbuđenje. Svi su skočili na noge kako bi bili svjedoci fenomena ulaska Elijahu HaNovia. Međutim, nisu imali ništa za vidjeti. Razočarani i frustrirani, vratili su se svojim mjestima za stolom. Kada je rabin sjeo primijetio je potišten izraz na licima svojih sljedbenika. Upitao ih je što nije u redu. Objasnili su mu da su bili uvjereni da će, kada on otvori vrata za Elijahu HaNovia, moći vidjeti proroka kako ulazi unutra. Kotzkerovo lice je zasjalo i rastumačio im je: «Mislite li da Elijahu HaNovi ulazi kroz vrata? On ulazi kroz srce; on ulazi kroz nešama.» |
ŽRTVA
|
Ima jedna poznata rasprava između Rambana i Majmonidesa o svrsi žrtve. Majmonides piše u svom velikom djelu Vodič za zabludjele (Knjiga III, pogl. 46) da je svrha žrtve da iskorijeni pogrešne predstave da su određene vrste životinja božanstva.. Prinoseći žrtvu B-gu, vrste životinja koje neznabošci obožavaju, mi se protivimo problemu kao što Majmonides piše: “...Kako bi iskorijenio ove lažne principe, zakon nam zapovijeda da prinosimo žrtve samo od ove tri vrste životinja: ‘Prinijete ćete žrtvu od stoke, od stada koza i od stada ovaca.’ (Lev.z. 1:2). Tako je sam čin koji neznabošci smatraju najvećim zločinom sredstvo približavanja B-gu i stjecanju Njegovog oproštenja za naše grijehe. Na taj način, zli su principi, ta bolest ljudske duše, izliječeni drugim, dijametralno suprotnim, principima.” Ramban se žestoko obrušio na Majmonidesa na početku svog komentara u knjizi Levitskog zakona (Lev.z. 1:9). Tamo Ramban navodi dva glavna argumenta: 1) Vidimo da je žrtva postojala u vrijeme Adamovog sina Abela i u dane Noaha kada idolopoklonstvo te vrste još nije postojalo. Stoga Majmonides ne može biti u pravu kada sugerira da je funkcija žrtve ukloniti idolopoklonička gledišta. 2) Na žrtvu se zapravo gleda kao na pristupanje B-gu, što se može vidjeti iz Bileamovih žrtava, a ne kao na postupak poništavanja. Kako žrtva može biti negativna, tj. sredstvo protiv idolopoklonstva, kada je opisana kao pozitivna, “ugodan miris”. Ova pitanja svakako zahtijevaju odgovor. No, pitam se, zar Ramban doista sugerira da Majmonides ne mari za pripovijesti koje se nalaze u svakoj Tori, priče o Abelu, Noahu i Bileamu? Ta je mogućnost čisti apsurd. Pa o čemu onda zapravo Ramban govori kada navodi činjenice da su te davne osobe prinosile žrtve? Prisiljeni smo reći da je Majmonides vrlo dobro znao da su žrtve postojale prije zapovijesti na Sinaju. Možda je onda Majmonidesovo razmišljanje da je upravo ta sinajska zapovijed o žrtvi ona o kojoj on govori da joj je svrha poništavanje idolopoklonstva. No slučajevi prije sinajske zapovijedi o žrtvi nisu bili za iskorjenjivanje idolopoklonstva. Ali opet, taj odgovor je previše bazičan da ga netko poput Rambana ne bi razmotrio. Mišljenja sam da je Ramban razmotrio taj odgovor, no ipak je podnio svoje argumente protiv Majmonidesa. Možda je Ramban smatrao da se, čak i pored zapovijedi o žrtvi na Sinaju, žrtvu ne može odmaknuti od njezinog izvornog oblika. Ovo smatram središnjom točkom prijepora između Rambana i Majmonidesa. Ramban je smatrao da bez obzira na to što je dana nova zapovijed i sustav Tore, ako je početna strukturna osobina žrtve bila pristup B-gu, ona ne može odstupiti od tog modela. U nju su na Sinaju mogle biti ugrađene dodatne namjene, no ona nije mogla imati isključivu namjenu iskorjenjivanja idolopoklonstva, kako to Majmonides tvrdi. Postoje valjani razlozi za ovakav stav koji je Ramban zauzeo. Kada nešto počne postojati, u tom trenutku njegov oblik je sastavni dio njegovog određenja. Voda je stvorena u vlažnom stanju i kao takvoj joj je svojstveno da bude vlažna. Voda bez vlage nije voda. Jednom kada je prah stvoren sa svojstvom da bude suh, ta osobina postaje dijelom njegova određenja. Tako su se i žrtve u vrijeme Adama, Abela i Noaha pojavile kao čovjekovo osobno nastojanje da pristupi B-gu. Budući da je to sam početak ustanove žrtve, žrtva je po svojoj prirodi približavanje B-gu i ne može se promatrati bez tog svojstva. Žrtva bez približavanja B-gu, prema Rambanu i nije žrtva. U skladu s takvim zaključivanjem, Ramban je smatrao da se žrtvu ne može jedino definirati kao ono što iskorjenjuje idolopoklonstvo. Ona mora, po svojoj definiciji, uključivati temeljno svojstvo pristupanja B-gu. Međutim, Majmonides je bio mišljenja da, iako je žrtva nastala na način kako to opisuje Ramban, bez obzira na to, Sinaj ima sposobnost da iz temelja redefinira njezinu strukturu i potpuno promijeni njezinu izvornu prirodu. No, ovo se odnosi samo na Rambanovu drugu tvrdnju, koja se bavi ustrojstvom žrtve. Uvjeren sam da se njegova prva tvrdnja bavi ciljem žrtve. Ramban je tamo mišljenja da jednako kao što struktura ne može odstupiti, tako i cilj pristupa B-gu mora biti neotuđiva svojina žrtve. Upravo iz tog razloga Ramban daje dva argumenta, budući da se svaki od njih odnosi samo na dodatnu točku rasprave koju je Ramban imao s Majmonidesovim pogledom. Prema Majmonidesu Sinaj je imao moć da usvoji bilo koju ustanovu i u potpunosti je redefinira. Ta nova stvarnost “nacionalnih zapovijedi” danih na Sinaju bila je toliko objektivna u svojoj istinitosti, toliko stvarna, kao da proizlazi od B-ga kao dio Njegove Volje, a zapovijedi idu tako daleko da definiraju što je istina. Sinajske zapovijedi redefinirale su stvarnost za Židova. Žrtva, prema Majmonidesu, za sve halahičke nakane i svrhe nije postojala prije Sinaja. Povijesno jest, ali sada kada su Židovi imali nove zapovijedi koje su upravljale njihovim životima, prethodno poznati postupci bili su samo istovjetni po imenu i ništa više. Žrtve prije i nakon Sinaja bile su toliko različite po svojoj prirodi kao što su to boja i težina. Majmonidesu je to bilo jasno i zbog toga kod njega nije bilo ni trunke neodlučnosti u vezi tumačenja žrtava kao da nikada ranije nisu niti postojale. Rambam je pak bio mišljenja da mada Sinaj iznova definira naše postupke, on samo dodaje prirodu zapovijedi već postojećoj instituciji žrtve, no on ne definira njezinu izvornu prirodu. Rabbi Moshe Ben-Chaim |
24.03.2006., petak
Ovaj Šabat je Šabat Hahodeš
|
Budući da je ovo šabat koji pada neposredno prije 1. nisana, čitamo također i odlomak Hahodeš (Šemot 12:1-20). U njemu nalazimo B-žje riječi dane Mošeu dva tjedna prije Izlaska, kojim nas upućuje da postavimo Židovski kalendar prema mlađaku i prema Nisanu kao "glavaru mjeseci". B-g nas također upućuje da dovedemo žrtvu za Pesah, da je jedemo s macesom i gorkim travama i da se uklonimo od ukvasanog tokom sedam dana. |
Uvod u komentare na paraša Vajakhel-Pekude (niže post-ani)
|
Budući da je glavna tema ovotjedne paraša Šabat i većina komentatora se upravo njoj posvećuje, izabrao sam fenomenalan tekst Rabbi Ari Kahna o Šabatu i zakonima vezanim uz njega i postavio ga odmah ispod sažetka. Zbog duljine teksta, podijelit ću ga po podnaslovima i svaki staviti kao poseban post. Međutim, ne bih preporučio preskakanje dijelova, jer je cijeli tekst povezan logičnom niti i svaki dio postavlja i odgovara na pitanja iz prethodne sekcije. Uživajte i učite! Jer poslije ovoga vaš doživljaj Šabata više nikada neće biti isti! |
Paraša Vajakhel-Pekude - sažetak
|
Moše okuplja Izraelski narod i ponovo im naglašava zapovijed držanja Šabata. Potom im prenosi B-žje upute u vezi izgradnje Miškana (Šatora). Narod donira potrebne materijale izobilno, donoseći zlato, srebro, mjed, plavu, grimiznu i crveno obojanu vunu, kozju dlaku, lan, životinjske kože, drvo, maslinovo ulje, začine i drago kamenje. Moše im mora reći da prestanu donositi. Ekipa mudrih umjetnika pravi Miškan sa svom njegovom opremom (kao što smo čitali u prethodnim parašama), tri sloja pokrivala za krov, 48 zlatom okovanih zidnih ploča i 100 srebrnih stopica, parohet (zastor) koji odvaja dvije prostorije Svetinje i masah koji stoji pred njim, kovčeg i njegov poklopac s kerubimima, stol sa svetim kruhovima, sedmerokraku menoru (svjećnjak) sa njenim naročitim uljem, zlatni žrtvenik i mirodije koje se na njemu prinose, ulje za pomazanje, vanjski žrtvenik za žrtve paljenice, kuke, karike i stopice za predvorje, umivaonicu i njeno postolje, napravljeno od mjedenih ogledala. |
Sedmi dan
|
Rabbi Ari Kahn Kao što samo ime ovog odjeljka Tore kaže, ljudi su se skupili (hebr. vajakhel) oko Mošea da otpočnu učenje Tore koju je on primio na Sinaju. Prva lekcija se sastoji od zakona o Šabatu. Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje, budući da znamo kako je Šabat među «najvažnijim» zapovijedima, temeljac Judaizma. Neki komentari naglašavaju postavljanje ovog učenja uz tekst o grijehu sa zlatnim teletom. Zlatno tele je svakako, na nekom nivou, bilo idolopoklonstvo. Šabat, kao svjedočanstvo da je B-g stvorio svijet u šest dana, služi kao duhovni protuotrov za idolopoklonstvo u budućnosti. Kako? Ako kažemo da je zlatno tele bilo pokušaj «upoznavanja B-ga», onda je Šabat koji je ponudio Moše bio prava metoda da se postigne taj cilj. Ako tražiš B-ga i želiš ga upoznati, poštuj Šabat. To je pravi način da se iskusi božansko. |
Prenaglašavanje Šabata
|
(nastavak) Što je iznenađujuće ovdje je da je Židovima već bilo zapovijeđeno da drže Šabat, ideja Šabata bila je već spomenuta u četiri različite prilike u knjizi Izlaska [16:23, 20:7-10, 23:12,31:13-17] kao dodatak na poučavanje u Mari [15:25], gdje po tradiciji učimo da je Židovima također bilo zapovijeđeno da drže Šabat. [Vidi Sanhedrin 56a, Rashi 24:3.] Zašto bi peti (ili šesti) put bio potreban? Pažljiviji pogled u ovo učenje Tore može nam mnogo pomoći: "Šest dana radi melaha (posao) a sedmi dan bit će ti svet, Šabat Šabaton za Boga; tko god radi melaha (posao) umrijet će. Ne pali vatre u svim svojim mjestima stanovanja na dan Šabata." [Šemot 35:2-3] Ove stihove možemo svesti na dvije glavne ideje: 1. zabrana određene vrste rada, nazvane melaha, i 2. zabrana upotrebe vatre. Odmah se postavljaju neka pitanja: Što je "melaha"? Zašto je vatra izuzeta iz kategorije "melaha" i navedena posebno? Ta pitanja se ekstenzivno razmatraju u Talmudu i uistinu se niti jedan zakon o Šabatu ne može razumjeti bez halaha – što znači, bez konkretne definicije rada s jedne strane i jedinstvene kategorije vatre s druge strane. Glavna okosnica ovog odlomka izgrađena je na njegovom smještaju u kontekst gradnje Miškana, Šatora. Riječ melaha ključ je odlomka koji opisuje posao u vezi Miškana [npr. 35:21, 35:31, 35:33, 35:35, 36:1, 36:2, 36:3,36:4,36:5,36:6, 36:7, 36:8], a ujedno je i ključ za ovaj naš odlomak Tore gdje Moše podučava zakone o poštovanju Šabata. Naši učenjaci su stoga zaključili da tipovi rada opisani u uputama za izgradnju Miškana su upravo oni tipovi rada koji su zabranjeni kada Tora zabranjuju melaha na Sedmi dan. Jednom riječju, melaha zabranjen na Šabat je upravo onaj melaha koji se rabio u izgradnji Miškana. Sada kada smo to rekli, jedno još osnovnije pitanje dolazi na mjesto prijašnjega: Zašto se zakoni Šabata izvode iz odlomka koji se bavi gradnjom Miškana? |
Izgradnja Svetišta
|
(nastavak) U doslovnom i jezičnom smislu moglo bi se reći da smo već odgovorili na gornje pitanje: Ista riječ, melaha, koristi se u oba odlomka. No u širem smislu, ovaj odgovor vapi pitanjem. Svakako, B-g je dovoljno kreativan da pripremi «igru riječi» u bilo kojem odlomku Tore kojeg izabere, što bi izazvalo bilo koji broj alternativnih definicija za ključnu riječ melaha. Zašto su, konkretno, ovdje, iz odlomka koji opisuje izgradnju Miškana, izvedeni zakoni za Šabat? Mora postojati neki svojstveni odnos između Šabata i Miškana. Od ta dva koncepta, Miškan nam izgleda teže dokučivim. Zašto bi B-gu trebao zemaljski «dom»? To pitanje je postavljeno u Midrašu. (Zapazite da se pojam Miškan odnosi na Šator, a pojam Mikdaš na Svetinju ili Svetinju nad svetinjama u Šatoru): Kada je Sveti, neka je blagosloven, rekao Mošeu: «Napravi mi Mikdaš», Moše je rekao pred Svetim, neka je blagosloven: « Gospodaru svjetova, nebesa i ono što je iznad njih ne mogu Te sadržati, a Ti kažeš «Napravi mi Mikdaš»! Sveti, neka je blagosloven, odgovorio mu je: «Moše, Moje misli nisu tvoje misli, dovoljno je dvadeset dasaka prema sjeveru i dvadeset dasaka prema jugu i osam dasaka prema zapadu i Ja ću se spustiti i micamcem( stisnuti) Svoju Šehinu (B-žansku prisutnost) među vama dolje». [Pesikta D'rav Kahana Parsha 2:10, also see Shmot Rabbah 34:1] Potreba očito nije B-žja, već ljudska. Jer da bi B-g mogao omogućiti svojoj prisutnosti da boravi u svetinji, s B–žje strane je potrebna bila, kao što se i desilo, određena vrsta suženja. Isto ovo pitanje može se postaviti i u vezi Šabata. Da li B-gu treba »dan odmora» ili to treba čovjeku? U određenom smislu, ideja Šabata je prilično jednostavna – B-g je radio stvarajući svijet tokom šest dana i odmarao se sedmog dana. No ako to kritički proanaliziramo djeluje apsurdno – podjednako apsurdno kao i to što B-g koji ima «dom». |
Razjašnjenje apsurda
|
(nastavak) Razmotrimu ideju Stvaranja. Nije bilo ničega, i tada je B-g stvorio nebesa i zemlju. Taj proces nastavljao se šest dana; po završetku B-g se «odmarao». Razmotrimu ideju Stvaranja. Nije bilo ničega, i tada je B-g stvorio nebesa i zemlju. Taj proces nastavljao se šest dana; po završetku B-g se «odmarao». Ovaj opis sadrži jedan broj duboko ugrađenih antropomorfizama: B-žje «odmaranje», kao i B-žje «stvaranje». I dok je naš pojam rada (melaha) da izvrši promjenu na postojećem materijalu, to je perspektiva konačnog bića koje koristi kreativnost unutar ograničenih shema. Sama ideja stvaranja uključuje vrijeme, prostor i materiju, koncepte koje B-g nadilazi. Njegovo stvaranje je opisano kao ješ me'ein, nešto (materija) iz ničega». Povremeno kabalistički spisi nude alternatvno tumačenje stvaranja kao ješ me'ein– s time da se ein odnosi na Ein Sof, «Beskonačnog». To znači, da nešto konačno izranja iz beskonačnog. Razmotrimo problem matematički: bilo koja vrijednost koja je probroji beskonačnom obavezno donosi rezultat koji je beskonačan. Kada B-g koji je beskonačan stvara konačne vrijednosti, npr. ovaj svijet, konačni zbroj stvarnosti ostaje beskonačan. Kako se nešto konačno može dodati beskonačnom? Kabalistički odgovor na to pitanje je pojam poznat kao cimcum, "stezanje." Stvaranje nije rezultat toga da B-g dodaje nešto konačno; naprotiv, ono je rezultat toga što B-g suzdržava svoju beskonačnost, kao što se i dogodilo. Sada možrmo vidjeti stvaranje, a time i Šabat, iz jedne drugačije perspektive. Prvog dana, B-g je suzdržavao svoju beskonačnost; isto tako je činio i drugog dana i sve do šestoga dana. Konačno, na kraju šestoga dana, svijet je bio potpun i B-g se odmara. Drugim riječima, B-g se vraća u ne-suzdržavani oblik, vraća se u beskonačnost. Šabat je stoga dan koji predstavlja beskonačnost, jedan dan koji se odnosi prema B-gu i odražava Ga na Njegov način, ne kroz cimcum. |
Kabalistička ideja Šabata
|
(nastavak) Ovaj koncept cimcuma daje nam daljnji uvid u Šabat. Kao što je ranije spomenuto, B-g izlazi izvan vremena; stoga stvaranje označava početak vremena. Šabat alternativno prestavlja beskonačno. Koje vrijeme je bilo prije stvaranja? Bilo je vrijeme «beskonačnosti», ili, drugim riječima, bio je Šabat! To znači da se stvaranje dogodilo na «prvi dan», dan poslije Šabata. Stvaranje se događa uvečer: «Bila je večer, bilo je jutro, jedan dan». Stoga se može reći da do stvaranja dolazi upravo u trenutku kada Šabat završava. Trenutak prije stvaranja je beskonačnost/Šabat, i trenutak nakon šest dana stvaranja je Šabat, naš vlastiti put k beskonačnosti. Obje točke ukazuju na isti trenutak iz B-žje perspektive, iako odvojen svijetom različitosti iz naše perspektive. Napomenuli smo da čovjek ima mogućnost da dotakne beskonačnost sudjelujući u Šabatu. Ta primjedba nama može pomoći da shvatimo izuzeće vatre od ostalih melahot. Kada Talmud postavlja pitanje u vezi određenih detalja u vezi Havdale – rituala na kraju Šabata koji odvaja sveto od svjetovnoga, za vrijeme kojega se pali pletena svijeća – stih koji se donosi kao dokaz uzet je iz knjige Berešit (Stvaranje): Ne smije se blagosloviti svijeće dok ne počnu davati potpuno svjetlo. To je razjasnio Rebbi Zeira sin Rebbi Abahua: «B-g je vidio daje svjetlost dobra», i nakon toga kaže: «B-g je odvojio (vajavdil) svjetlost od tame». [Jeruzalemski Talmud, B'rachot, Ch. 8, p. 12b, Halacha 3] Kada shvatimo da je prvi dan trenutak nakon Šabata, ovo učenje dobiva dodatan značenje. Naš Havdala odražava prvi, osnovni vajavdil koji je učinio B-g činom stvaranja. Rabbenu B'chaye, komentirajući ovotjedni odjeljak Tore ovu vezu čini još jasnijom. On objašnjava da je vatra odvojena od ostalih melahot u Mošeovom učenju zbog toga što ako što je B-g otpočeo stvaranje vatrom rekavši: «Neka bude svjetlost», tako i čovjek otpočinje tjedan vatrom Havdale. (nastavak slijedi) |
Obrnuti odnos
|
(nastavak) Vratimo se sada zakonima o Šabatu koji su izvedeni iz melaha u vezi Mikdaša. Budući da smo mi konačna bića, naše stvaranje je neophodno različito od B-žjeg. Naša kreativnost se manifestira kada je postojeći objekt promijenjen ili transformiran ili poboljšan našim aktivnim činom. Drugim riječima, naša kreativnost obuhvaća činjenje "nečega od nečega", dok B-žji rad obuhvaća "ništa od nečega". Dok se B-g "suzdržavao" kako bi stvarao, čovjek mora činiti suprotno - ići naprijed. Dok je B-g otišao u Svoj režim beskonačnosti, nadilazeći cimcum koji je koristio pri stvaranju svijeta, čovjek mora ponovo činiti suprotno - suzdržavati svoju kreativnu energiju. Ovo što smo upravo opisali je obrnuti odnos, nastao zbog temeljne razlike između čovjeka i B-ga. Taj odnos se može opisati na slijedeći način: za čovjeka se kaže da je stvoren na sliku B-žju; mi smo ustvari zrcalna slika B-ga, obrnuti, da to tako kažemo. Mi smo oprečnosti. Stoga se mi na Šabat "suzdržavamo" dok pokušavamo biti nalik B-gu na jedini način na koji to možemo - imitirajući B-žji cimcum. Možda je upravo to ono na što mislimo kada svoj odmor na Šabat opisujemo kao "sjećanje na čin stvaranja". Mi na Šabat činimo ono što je B-g činio prilikom stvaranja. Sada možemo razumjeti odnos između zakona o Šabatu i gradnje Miškana. Oboje predstavljaju zamisao o Bogu koji se suzdržava. Sustezanje kao snaga Jednom sam čuo Rav Dov Soloveitchika, zatz"al, kako tumači da za Židova filzofsko shvaćanje vodi do moralnog imperativa. Židov mora oponašati B-ga i činiti cimcum u različtim odnosima. To je ideja gevure, "snage", kao što Mišna navodi: Tko je snažan? Čovjek koji ima samokontrolu. (Avot 4:1) Ova ideja bez sumnje stoji u srži sve Židovske etike, i naznačuje radikalan odmak u načinu na koji čovjek vidi svoju odgovornost prema svom bližnjem. Vrijedno je zapaziti da Tora počinje s Berešit bara Elokim - imenom Elokim koje se vezuje uz tajanstveno područje gevure. B-g vrši samokontrolu ograničavajući beskonačno u procesu stvaranja. Zbog toga možemo gledati Šabat kao jednodnevnu avanturu u samokontroli koja često uključuje čak i najsvjetovnije, nedvojbeno beznačajne aktivnosti, samo zato što su definirane kao kreativni postupci, melaha. Nadamo se da će se takva samokontrola preliti i na ostale dane tjedna, uzdižući naše postupke i misli. I Šabat i Miškan govore o B-gu koji boravi na ovom svijetu. Vrlinom naše pobožnosti utjelovljene u naše živote mi spašavamo svijet - i uspostavljamo prolaz do Beskonačnog B-ga. To je bila velika poruka koju je Moše prenio Djeci Izraelovoj nakon što je sišao sa Sinaja. |
23.03.2006., četvrtak
Sedmi dan
|
Kao što samo ime ovog odjeljka Tore kaže, ljudi su se skupili (hebr. vajakhel) oko Mošea da otpočnu učenje Tore koju je on primio na Sinaju. Prva lekcija se sastoji od zakona o Šabatu. Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje, budući da znamo kako je Šabat među «najvažnijim» zapovijedima, temeljac Judaizma. Neki komentari naglašavaju postavljanje ovog učenja uz tekst o grijehu sa zlatnim teletom. Zlatno tele je svakako, na nekom nivou, bilo idolopoklonstvo. Šabat, kao svjedočanstvo da je B-g stvorio svijet u šest dana, služi kao duhovni protuotrov za idolopoklonstvo u budućnosti. Kako? Ako kažemo da je zlatno tele bilo pokušaj «upoznavanja B-ga», onda je Šabat koji je ponudio Moše bio prava metoda da se postigne taj cilj. Ako tražiš B-ga i želiš ga upoznati, poštuj Šabat. To je pravi način da se iskusi božansko. Prenaglašavanje Šabata Što je iznenađujuće ovdje je da je Židovima već bilo zapovijeđeno da drže Šabat, ideja Šabata bila je već spomenuta u četiri različite prilike u knjizi Izlaska [16:23, 20:7-10, 23:12,31:13-17] kao dodatak na poučavanje u Mari [15:25], gdje po tradiciji učimo da je Židovima također bilo zapovijeđeno da drže Šabat. [Vidi Sanhedrin 56a, Rashi 24:3.] Zašto bi peti (ili šesti) put bio potreban? Pažljiviji pogled u ovo učenje Tore može nam mnogo pomoći: "Šest dana radi melaha (posao) a sedmi dan bit će ti svet, Šabat Šabaton za Boga; tko god radi melaha (posao) umrijet će. Ne pali vatre u svim svojim mjestima stanovanja na dan Šabata." [Šemot 35:2-3] Ove stihove možemo svesti na dvije glavne ideje: 1. zabrana određene vrste rada, nazvane melaha, i 2. zabrana upotrebe vatre. Odmah se postavljaju neka pitanja: Što je "melaha"? Zašto je vatra izuzeta iz kategorije "melaha" i navedena posebno? Ta pitanja se ekstenzivno razmatraju u Talmudu i uistinu se niti jedan zakon o Šabatu ne može razumjeti bez halaha – što znači, bez konkretne definicije rada s jedne strane i jedinstvene kategorije vatre s druge strane. Glavna okosnica ovog odlomka izgrađena je na njegovom smještaju u kontekst gradnje Miškana, Šatora. Riječ melaha ključ je odlomka koji opisuje posao u vezi Miškana [npr. 35:21, 35:31, 35:33, 35:35, 36:1, 36:2, 36:3,36:4,36:5,36:6, 36:7, 36:8], a ujedno je i ključ za ovaj naš odlomak Tore gdje Moše podučava zakone o poštovanju Šabata. Naši učenjaci su stoga zaključili da tipovi rada opisani u uputama za izgradnju Miškana su upravo oni tipovi rada koji su zabranjeni kada Tora zabranjuju melaha na Sedmi dan. Jednom riječju, melaha zabranjen na Šabat je upravo onaj melaha koji se rabio u izgradnji Miškana. Sada kada smo to rekli, jedno još osnovnije pitanje dolazi na mjesto prijašnjega: Zašto se zakoni Šabata izvode iz odlomka koji se bavi gradnjom Miškana? Izgradnja Svetišta U doslovnom i jezičnom smislu moglo bi se reći da smo već odgovorili na gornje pitanje: Ista riječ, melaha, koristi se u oba odlomka. No u širem smislu, ovaj odgovor vapi pitanjem. Svakako, B-g je dovoljno kreativan da pripremi «igru riječi» u bilo kojem odlomku Tore kojeg izabere, što bi izazvalo bilo koji broj alternativnih definicija za ključnu riječ melaha. Zašto su, konkretno, ovdje, iz odlomka koji opisuje izgradnju Miškana, izvedeni zakoni za Šabat? Mora postojati neki svojstveni odnos između Šabata i Miškana. Od ta dva koncepta, Miškan nam izgleda teže dokučivim. Zašto bi B-gu trebao zemaljski «dom»? To pitanje je postavljeno u Midrašu. (Zapazite da se pojam Miškan odnosi na Šator, a pojam Mikdaš na Svetinju ili Svetinju nad svetinjama u Šatoru): Kada je Sveti, neka je blagosloven, rekao Mošeu: «Napravi mi Mikdaš», Moše je rekao pred Svetim, neka je blagosloven: « Gospodaru svjetova, nebesa i ono što je iznad njih ne mogu Te sadržati, a Ti kažeš «Napravi mi Mikdaš»! Sveti, neka je blagosloven, odgovorio mu je: «Moše, Moje misli nisu tvoje misli, dovoljno je dvadeset dasaka prema sjeveru i dvadeset dasaka prema jugu i osam dasaka prema zapadu i Ja ću se spustiti i micamcem (stisnuti) Svoju Šehinu (B-žansku prisutnost) među vama dolje». [Pesikta D'rav Kahana Parsha 2:10, also see Shmot Rabbah 34:1] Potreba očito nije B-žja, već ljudska. Jer da bi B-g mogao omogućiti svojoj prisutnosti da boravi u svetinji, s B–žje strane je potrebna bila, kao što se i desilo, određena vrsta suženja. Isto ovo pitanje može se postaviti i u vezi Šabata. Da li B-gu treba »dan odmora» ili to treba čovjeku? U određenom smislu, ideja Šabata je prilično jednostavna – B-g je radio stvarajući svijet tokom šest dana i odmarao se sedmog dana. No ako to kritički proanaliziramo djeluje apsurdno – podjednako apsurdno kao i to što B-g koji ima «dom». Razjašnjenje apsurda Razmotrimu ideju Stvaranja. Nije bilo ničega, i tada je B-g stvorio nebesa i zemlju. Taj proces nastavljao se šest dana; po završetku B-g se «odmarao». Ovaj opis sadrži određen broj duboko ugrađenih antropomorfizama: B-žje «odmaranje», kao i B-žje «stvaranje». I dok je naš pojam rada (melaha) da izvrši promjenu na postojećem materijalu, to je perspektiva konačnog bića koje koristi kreativnost unutar ograničenih shema. Sama ideja stvaranja uključuje vrijeme, prostor i materiju, koncepte koje B-g nadilazi. Njegovo stvaranje je opisano kao ješ me'ein, nešto (materija) iz ničega». Povremeno kabalistički spisi nude alternatvno tumačenje stvaranja kao ješ me'ein– s time da se ein odnosi na Ein Sof, «Beskonačnog». To znači, da nešto konačno izranja iz beskonačnog. Razmotrimo problem matematički: bilo koja vrijednost koja je probroji beskonačnom obavezno donosi rezultat koji je beskonačan. Kada B-g koji je beskonačan stvara konačne vrijednosti, npr. ovaj svijet, konačni zbroj stvarnosti ostaje beskonačan. Kako se nešto konačno može dodati beskonačnom? Kabalistički odgovor na to pitanje je pojam poznat kao cimcum, "stezanje." Stvaranje nije rezultat toga da B-g dodaje nešto konačno; naprotiv, ono je rezultat toga što B-g suzdržava svoju beskonačnost, kao što se i dogodilo. Sada možrmo vidjeti stvaranje, a time i Šabat, iz jedne drugačije perspektive. Prvog dana, B-g je suzdržavao svoju beskonačnost; isto tako je činio i drugog dana i sve do šestoga dana. Konačno, na kraju šestoga dana, svijet je bio potpun i B-g se odmara. Drugim riječima, B-g se vraća u ne-suzdržavani oblik, vraća se u beskonačnost. Šabat je stoga dan koji predstavlja beskonačnost, jedan dan koji se odnosi prema B-gu i odražava Ga na Njegov način, ne kroz cimcum. Kabalistička ideja Šabata Ovaj koncept cimcuma daje nam daljnji uvid u Šabat. Kao što je ranije spomenuto, B-g izlazi izvan vremena; stoga stvaranje označava početak vremena. Šabat alternativno prestavlja beskonačno. Koje vrijeme je bilo prije stvaranja? Bilo je vrijeme «beskonačnosti», ili, drugim riječima, bio je Šabat! To znači da se stvaranje dogodilo na «prvi dan», dan poslije Šabata. Stvaranje se događa uvečer: «Bila je večer, bilo je jutro, jedan dan». Stoga se može reći da do stvaranja dolazi upravo u trenutku kada Šabat završava. Trenutak prije stvaranja je beskonačnost/Šabat, i trenutak nakon šest dana stvaranja je Šabat, naš vlastiti put k beskonačnosti. Obje točke ukazuju na isti trenutak iz B-žje perspektive, iako odvojen svijetom različitosti iz naše perspektive. Napomenuli smo da čovjek ima mogućnost da dotakne beskonačnost sudjelujući u Šabatu. Ta primjedba nama može pomoći da shvatimo izuzeće vatre od ostalih melahot. Kada Talmud postavlja pitanje u vezi određenih detalja u vezi Havdale – rituala na kraju Šabata koji odvaja sveto od svjetovnoga, za vrijeme kojega se pali pletena svijeća – stih koji se donosi kao dokaz uzet je iz knjige Berešit (Stvaranje): Ne smije se blagosloviti svijeće dok ne počnu davati potpuno svjetlo. To je razjasnio Rebbi Zeira sin Rebbi Abahua: «B-g je vidio daje svjetlost dobra», i nakon toga kaže: «B-g je odvojio (vajavdil) svjetlost od tame». [Jeruzalemski Talmud, B'rachot, Ch. 8, p. 12b, Halacha 3] Kada shvatimo da je prvi dan trenutak nakon Šabata, ovo učenje dobiva dodatan značenje. Naša Havdala odražava prvi, osnovni vajavdil koji je učinio B-g činom stvaranja. Rabbenu B'chaye, komentirajući ovotjedni odjeljak Tore ovu vezu čini još jasnijom. On objašnjava da je vatra odvojena od ostalih melahot u Mošeovom učenju zbog toga što ako što je B-g otpočeo stvaranje vatrom rekavši: «Neka bude svjetlost», tako i čovjek otpočinje tjedan vatrom Havdale. Obrnuti odnos Vratimo se sada zakonima o Šabatu koji su izvedeni iz melaha u vezi Mikdaša. Budući da smo mi konačna bića, naše stvaranje je neophodno različito od B-žjeg. Naša kreativnost se manifestira kada je postojeći objekt promijenjen ili transformiran ili poboljšan našim aktivnim činom. Drugim riječima, naša kreativnost obuhvaća činjenje "nečega od nečega", dok B-žji rad obuhvaća "ništa od nečega". Dok se B-g "suzdržavao" kako bi stvarao, čovjek mora činiti suprotno - ići naprijed. Dok je B-g otišao u Svoj režim beskonačnosti, nadilazeći cimcum koji je koristio pri stvaranju svijeta, čovjek mora ponovo činiti suprotno - suzdržavati svoju kreativnu energiju. Ovo što smo upravo opisali je obrnuti odnos, nastao zbog temeljne razlike između čovjeka i B-ga. Taj odnos se može opisati na slijedeći način: za čovjeka se kaže da je stvoren na sliku B-žju; mi smo ustvari zrcalna slika B-ga, obrnuti, da to tako kažemo. Mi smo oprečnosti. Stoga se mi na Šabat "suzdržavamo" dok pokušavamo biti nalik B-gu na jedini način na koji to možemo - imitirajući B-žji cimcum. Možda je upravo to ono na što mislimo kada svoj odmor na Šabat opisujemo kao "sjećanje na čin stvaranja". Mi na Šabat činimo ono što je B-g činio prilikom stvaranja. Sada možemo razumjeti odnos između zakona o Šabatu i gradnje Miškana. Oboje predstavljaju zamisao o Bogu koji se suzdržava. Sustezanje kao snaga Jednom sam čuo Rav Dov Soloveitchika, zatz"al, kako tumači da za Židova filzofsko shvaćanje vodi do moralnog imperativa. Židov mora oponašati B-ga i činiti cimcum u različtim odnosima. To je ideja gevure, "snage", kao što Mišna navodi: Tko je snažan? Čovjek koji ima samokontrolu. [Avot 4:1] Ova ideja bez sumnje stoji u srži sve Židovske etike, i naznačuje radikalan odmak u načinu na koji čovjek vidi svoju odgovornost prema svom bližnjem. Vrijedno je zapaziti da Tora počinje s Berešit bara Elokim - imenom Elokim koje se vezuje uz tajanstveno područje gevure. B-g vrši samokontrolu ograničavajući beskonačno u procesu stvaranja. Zbog toga možemo gledati Šabat kao jednodnevnu avanturu u samokontroli koja često uključuje čak i najsvjetovnije, nedvojbeno beznačajne aktivnosti, samo zato što su definirane kao kreativni postupci, melaha. Nadamo se da će se takva samokontrola preliti i na ostale dane tjedna, uzdižući naše postupke i misli. I Šabat i Miškan govore o B-gu koji boravi na ovom svijetu. Vrlinom naše pobožnosti utjelovljene u naše živote mi spašavamo svijet - i uspostavljamo prolaz do Beskonačnog B-ga. To je bila velika poruka koju je Moše prenio Djeci Izraelovoj nakon što je sišao sa Sinaja. Rabbi Ari Kahn |
12.03.2006., nedjelja
Naslovi tekstova/komentara na paraša Ki Tisa (scroll down)
|
- Sažetak tema koje donosi Paraša - HR - Brojanje: Vrijednost jedne osobe - HR - R. Stephen Baars - NOVO! Drastične mjere za drastične trenutke - HR - NOVO! Zlatno tele - pozitivna strana - HR - NOVO! Male i velike zapovijedi- HR |
Paraša Ki Tisa - sažetak
Paraša od ovoga tjedna obrađuje tri velike stvari: Miškan (Svetinju), Zlatno tele i drugi par Ploča Miškan Prethodne dvije parašot bile su u potpunosti posvećene uputama za izgradnju Miškana, no i u ovoj imamo još ponešto za čuti o tome. - Svaki Židov treba dati po pola šekela za izgradnju Miškana. Ovi novčići će se ujedno koristiti za brojanje Židovskog naroda. - Mjedeni umivaonik treba smjestiti na ulaz u Miškan, a Aron i njegovi sinovi trebaju prati svoje ruke i noge prije vršenja službe - Opisan je recept za ulje s mirodijama, kojeg Moše treba napraviti i njime pomazati Miškan i posuđe koje se u njemu nalazi, čineći ga na taj način svetim za uporabu - Nadalje je opisan tajni recept za ketoret, žrtvu miomirisa koja se prinosila na Zlatnom žrtveniku - Dvojica glavnih umjetnika, Becalel i Oholiav, postavljeni su za odgovorne za gradnju Miškana Židovi ponovo dobivaju zapovijed da drže Šabat. Zlatno tele Nakon što su Židovi čuli Deset zapovijedi na brdu Sinaj, Moše se popeo na goru da bi primio dvije Ploče od B-ga. Židovi znaju da se on treba vratiti nakon četrdeset dana, no pogriješe u računanju, i kada se on ne vrati kada ga očekuju, zbune se ne znajući što mu se dogodilo. Oni izrade zlatno tele i učine ga idolom, služeći mu i prinoseći mu žrtve. Kada B-g to vidi, postaje vrlo gnjevan i želi uništiti čitav Židovski narod, rekavši Mošeu da će s njime otpočeti novi narod. Moše se moli za Židove, moleći B-ga da ih spasi. Moše ponese sa sobom s gore i Ploče. Kada se približi Židovskom logoru i vidi Zlatno tele, on baca Ploče, koje se polome, te uništava Zlatno tele. Moše okuplja sve Levite i oni ubiju sve one koji su bili uključeni u izradu Zlatnog teleta. Moše potom odlazi natrag B-gu i moli za Židove. On čak kaže B-gu da ako On ne želi oprostiti njihov grijeh, neka izbriše njegovo ime iz čitave Tore. B-g oprašta, no Židovi su kažnjeni pomorom i posljedice grijeha se osjećaju još dugo nakon toga. B-g kaže Mošeu da će sada poslati anđela da ih prati na putu, ali Moše odvrati da oni odbijaju krenuti ako sam B-g neće ići s njima. I tako se B-g složi da će On sam pratiti Židove na putu prema Svetoj zemlji. Moše priprema novi par ploča i uspinje se ponovo na brdo tako da B-g može upisati Deset zapovijedi na njih. Na brdu, Moše vidi viziju B-žje slave i kada siđe s brda njegovo lice sjaji toliko snažno da mora nositi veo. On skida veo samo kada govori s B-gom i kada podučava Židove Tori. |
VRIJEDNOST JEDNE OSOBE (Ki Tisa)
|
Ova Paraša daje nam izuzetan pogled na pitanje vrijednosti pojedinca. U Šemot 30:11-17 opisuje se B-žja zapovijed da se izbroji Židovski narod. Budući da B-g zna koliko ljudi ima, zbog čega on želi da ih izbrojimo? Očito, ne iz razloga da Mu kažemo koliko nas ima. No razlog nije niti to da nama smrtnicima da do znanja koliko nas je; B-g bi nam to jednostavno mogao reći. Jedino logično objašnjenje je da je smisao tog brojanje da mi sami prođemo kroz proces brojanja. Kli Yakar (Poljska, 16. st.) kaže da određene stvari imaju vrijednost samo kada su u velikom broju. Slama, npr. nije posebno vrijedna kao pojedina slamčica, pa je se stoga i rijetko broji pojedinačno. S druge strane, neke stvari su toliko važne i vrijedne da se broje jedino pojedinačno. Npr. dijamanti imaju tako veliku vrijednost da se gotovo uvijek broje jedan po jedan. Tora nam kaže da Bog želi da mi brojimo svaku pojedinu osobu. To je stoga što je svaka osoba važna. B-g uzima u obzir svakog pojedinačno. Svaki Židov je jednako važan za našu zadaću. I baš kao što gubitak jednog slova čini cijeli svitak Tore neispravnim, tako i gubitak jednog Židova ometa našu sudbinu. Ponekad se možemo osjećati kao da su okolnosti oko nas pod utjecajem sila izvan naše kontrole. Može nam se činiti da B-g čini da se stvari događaju zbog određenih globalnih faktora, bez obzira na to tko smo mi. No, takav osjećaj ne odražava stvarnost. Svijet nikada nije toliko velik da ga B-g ne bi mogao voditi na dobrobit svih kojih se tiče. Međutim, naš osjećaj beznačajnosti je snažan i zbog toga nam B-g govori da brojimo svaku osobu. Čineći tako, podsjećamo se da Bog vodi računa o svakoj pojedinoj osobi. Rabbi Stephen Baars |
Drastične mjere za drastične trenutke (Ki Tisa)
|
"...Ploče koje su bile pisane s obje strane; s jedne strane i s druge strane bile su pisane. I Ploče su bile B-žje djelo, i zapisano je bilo zapisano od B-ga, urezano u Ploče" (32-15,16). Naši komentatori su bili zbunjeni ovakvim uvodom u naredna zbivanja. Zar ne bi bilo bolje da je ovo kraj 31. poglavlja? Zbog čega se ovaj tekst nalazi na ovom mjestu? Gornji stihovi su stavljeni u ovaj kontekst kako bi se našli u kontaktu s opisom kada Moše svjedoči orgijama oko zlatnog teleta. U ovom presudnom trenutku, tekst se ne fokusira samo na Mošeov bol, šok i gnjev. On u isto vrijeme ukazuje da su ljudi, kada im je Moše prišao, vidjeli zapisano, B-žje djelo, na pločama. Uništavajući ploče, Moše je pokazao da je savez između naroda i Boga uništen. U biti, ono što je bilo uništeno bio je sam zapis, odn. poruka. Uništavanje Ploča vraća nas na onaj događaj u Egiptu kada je Moše usmrtio egipćanina. Zapravo, potpuno isti glagol, "vayifen", se koristi u oba slučaja. U Egiptu, Moše nije imao drugog izlaza, a silazeći s brda, Moše je pogledao Ploče i razbjesnio se na narod - i jedino što mu je preostalo bilo je učiniti neki drastičan čin. Ovakav scenarij donekle podsjeća i na nedavnu suvremenu prošlost. Kada je Glavna skupština Ujedinjenih nacija prihvatila neslavnu rezoluciju "Cionizam je rasizam", izraelski delegat Chaim Herzog prišao je podiju, podigao list papira s rezolucijom i poderao ga na komadiće. On je očito uništavao riječi, poruku, a ne sam papir. |
Zlatno tele - pozitivna strana (Ki Tisa)
|
"I narod je skinuo zlatne naušnice što su bile u njihovim ušima i donio ih Aronu ." (Šemot 32:3) Priđite i vidite, običavao je govoriti Rabbi Isaac iz Slonima, kako su čak i pokvareni među generacijom iz pustinje bili na visokom nivou, jer su bili spremni i voljni odreći se svoga srebra i zlata kako bi načinili boga, dok se danas, ljudi odriču B-ga kako bi stekli srebro i zlato. |
Male i velike zapovijedi (Ki Tisa)
|
Na ovotjedni odjeljak Menorat Hamaor upozorava da čovjek mora paziti kako gleda na naizgled malu zapovijed, nasuprot velike zapovijedi. Rav Abohav navodi drugo poglavlje Mišne "Pirke Avot" gdje stoji slijedeće: "Budi jednako pažljiv (hebr.=zahir) u izvršavanju naizgled male micve (zapovijedi) kao i velike." Prema R. Abohavu, velika zapovijed je ona koju se smatra "očito važnom" u svojim vlastitim očima. Mala zapovijed je pak ona koja neizgleda tako važnom u vlastitim očima. Na prvi pogled ovaj stih izgleda prilično jasan. No, govori li nam on doista koje su micvot male, a koje velike? Na temu "malih" micvot, Rambam ovako opisuje stupnjeve težine u vezi različitih zapovijedi-zabrana (prema viđenju Tore): "Rabbi nam kaže da poštujemo zakone koje držimo manje važnima, odn. da uživamo na blagdane i učimo jezik Svetih spisa, s istom pažnjom koju posvećujemo zakonima za koje znamo da su od veće važnosti, kao npr. brit, cicit na odjeći ili prinošenje žrtve za Pesah. Kao razlog za takvo pravilo on nam donosi činjenicu kako nam nisu poznate stvarne nagrade koje možemo očekivati za poštovanje zakona. Da bi to dalje razjasnili moramo uvidjeti da Tora donosi i pozitivne zakone i zabrane. A za zabrane, uz nekoliko iznimaka, Tora nam kaže koja je kazna. Za neke je to smrtna kazna, za druge izgon ili prerana smrt, ili za neke treće fizičko kažnjavanje. Tako iz oblika kažnjavanja znamo koje od zabrana su vrlo teške, a koje su manje teške. Sve u svemu, postoji osam nivoa (Rambam ide dalje i objačnjava svaki stupanj prema težini njegove kazne)... Iz takve klasifikacije možemo shvatiti važnost zabrana." (Maimonidesov komentar na Pirke Avot) Iz tog objašnjenja Rambam nam donosi bolje razumijevanje pojmova mali i veliki. Stavimo li na stranu precepciju micvot, možemo dokučiti stvarnu važnost negativnih zapovijedi baziranih na težini njihove biblijske kazne. Međutim, na isti način ne možemo shvatiti i važnosti pozitivne zapovijedi (čija stvarna nagrada ostaje nepoznanicom). Jedna Mišna tumači da nagrada za pozitivne zakone ostaje nepoznatom zato kako bi se spriječilo ljude da biraju među njima. |
09.03.2006., četvrtak
JOŠ NAS SVEGA NEKOLIKO SATI DIJELI OD ŠABATA - PETAK 17:36!
|
ŠABAT ŠALOM! |
Posebna mi je čast predstaviti vam Rabbi Dovida Goldwassera, našeg dobrog prijatelja i izuzetnog čovjeka. Rabbi Dovid Goldwasser će nam se od sada obraćati svakoga tjedna s ove stranice svojim velikim znanjem, svojim dobro znanim hesedom, mudrim riječima i dubokim i bremenitim mislima. Dobro došli, rav Goldwasser! |
Rabbi Dovid Goldwasser: POSEBNA DOSTAVA
|
“Bsha’a tova” je postao prilično čest način izražavanja dobrih želja budućim roditeljima. On izražava naš blagoslov da će se dijete roditi u najboljem trenutku. Planiranje datuma rođenja djeteta postaje sve popularnije u Americi. Postoje brojne okolnosti u kojima je planirano izazivanje trudova dobro rješenje. To se odnosi, na primjer, na određena stanja majke, kao što su visoki krvni tlak i dijabetes. Također i određena stanja ploda, kao npr. nemogućnost razvijanja ploda ili otjecanje amnionske tekućine mogu zahtjevati planirani porod. Posljednjih godina, međutim, indikacije za umjetno izazvane trudove i porođaj su proširene tako da uključuju trudnoće s posebno velikim plodom (većim od 4500g), ili trudnoćom koja se produljila iza predviđenog datuma poroda (iznad 41 tjedna). Slijedeći uobičajeni razlog za planiranje datuma poroda može uključivati ne-medicinske razloge, kao, vrijeme koje najviše odgovara pacijentu, ili obitelji ili pak liječniku. Naprimjer, ako će redovno osoblje bolnice biti na godišnjem odmoru u vrijeme državnih praznika ili uoči blagdana. Jedno od čestih pitanja koja su mi tijekom godina postavljali parovi pred rođenja njihova djeteta bilo je, Kada je halahički dozovoljeno izazvati trudove? Izgleda da na tom području postoji podosta nejasnoća, i stoga bih želio ukratko raspraviti neka od pitanja vezana uz to. Ovaj sam članak napisao zajedno s priznatim opstetričarom, dr. Ephraimom Ovitshem. Počnimo s citatom iz responze HoRav Moshe Feinsteina iz Igros Moshe (Yoreh Dei’ah Chelek Bais). Rav Moshe piše da je zabranjeno izazvati trudove, čak i tijekom radnih dana, jer je na korist djeteta da ostane u utrobi do njegovog prirodnog vremena poroda. On dodaje da je zabranjeno staviti se u sakonoh. Rađanje u prirodno vrijeme ne smatra se sakonom. Napokon, Hašem Jisborah stvorio je svijet da bi bio napučen, stoga će porođaj u prirodno vrijeme svakako biti s blagoslovom. I zbog toga je zabranjeno potaknuti porođaj sve dok nije sakonoh čekati dalje. Ako je to visoko rizična trudnoća i liječnika specijaliste neće biti, tada se porođaj može inducirati, čak i na Šabat, prema RShAShu. Halahot su vrlo složene, tako da svaka okolnost i situacija mora biti evaluirana od strane kompetentnog rabina, i od strane liječnika. Među responzama nalazimo mišljenje kako izazivanje poroda može biti sakonoh samo po sebi. U vezi induciranog poroda ima vrlo zanimljiv komentar HaGaon Rav Elyashuva shlita, koji navodi mišnu iz Pirkei Avos (4:24), “Al korkecho atoh notzar v’al korkecho atoh nolad -- jer protiv svoje volje si stvoren; protiv svoje volje si rođen …” i zaključuje da osoba treba prepustiti trenutak rođenja Stvoritelju svijeta. Od Chazala učimo da je prirodno vrijeme rođenja djeteta nakon trudnoće od 271 dana, što je brojčani ekvivalent riječi herojon (trudnoća). Ibn Ezra u Shemos piše da trudnoća može potrajati do 287 dana. Kehillos Yaakova se navodi da je rekao, “Ja sam nemam znanja u ovom području, no sjećam se kako su jednom Chazon Isha pitali u vezi toga. I on je odgovorio da ako je žena ušla u drugi tjedan desetog mjeseca, logično je da trudove treba izazvati.” Izazivanje trudova generalno uključuje upotrebu određenih lijekova, koji omekšavaju cerviks i dovode do početka kontrakcija. Ti lijekovi su uglavnom sigurni i dobro se podnose. Međutim, velika doza opreza mora se pokloniti kod upotrebe sredstava kod kojih mogu nastupiti ozbiljne komplikacije. Te komplikacije uključuju prejake kontrakcije, te kada plod ne može podnijeti porođaj. Ove relativno uobičajene komplikacije često znaju rezultiraju potrebom izvođenja carskog reza. Stoga se prednosti izazvanog poroda moraju odmjeriti s potencijalnim opasnostima ovog postupka kako za majku, tako i za fetus. I ponovo, kompetentni halahički autoritet se mora uvijek konzultirati kada se razmatra mogućnost izazivanja trudova. Točan trenutak rođenja djeteta je predestiniran. Mi učimo (Maseches Niddah) da dijete dok je u majci uči kol haTorah kulah – plod je podučen čitavoj Tori, kao što je rečeno: “On me podučio i rekao mi: Neka riječi moje održavaju srce tvoje, poštuj moje micvot i živi (Mišlei 4:4). U trenutku kada dijete uđe u ovaj svijet, dolazi malah i udari ga po ustima čime izaziva da zaboravi svu Toru koju je naučilo. Iz toga vidimo da je očigledno da je bivanje ploda unutar njegove majke jedinstven fenomen, jer nezamislivo je – bez obzira koliko briljantna osoba bila – da neće biti u stanju naučiti kol haTorah kulah u periodu od devet mjeseci. Zato se svakako ne bismo trebali poigravati s ovim naročitim vremenom u razvoju bebe, osim ako to nije apsolutno neophodno. Učimo da dok malah podučava bebu, tamo s nalazi i upaljena svijeća. Kroz svjetlost te svijeće ona može vidjeti čitav svijet. Satmar Rov zt”l je komentirao: Znamo da, kada beba proviri, malah je udari po usnama i ona zaboravi Toru koju je učila. No što se događa sa svijećom i njenim svjetlom? Rebbe odgovara da ako osoba nastavi učiti Toru i posveti se Vječnom, tada su svijeća i njena svjetlost uz njega kroz čitav njegov život! |
Odjeća (Paraša Tecave)
|
Ona pokriva naše tijelo i otkriva našu dušu. Ona pojačava jednu crtu našeg karaktera, uljepšava drugu, prikriva treću, pa čak može i čovjeku izgraditi potpuno novi identitet. Ona je naš filter i naše ogledalo, naša iskaznica i maska, naša obrana od svijeta i najpodložniji dio nas njegovom utjecaju. |
Što imamo u paraša Tecave?
|
B-g kaže Mošeu da primi od Djece Izraelove čisto maslinovo ulje za punjenje vječnog plamena na menori, koju Aron treba paliti svakog dana, od večeri do jutra. Opisuje se svećenička odora, koju će Kohanim (svećenici) nositi dok služe u Svetinji. Svi svećenici nose: 1) ketonet – dugu lanenu haljinu, 2) mihnasajim – lanene hlačice, 3) micnefet ili migba'at – laneni turban, 4) avnet – dugu zavojitu lentu iznad struka Kao dodatak, Kohen Gadol (veliki svećenik) nosi: 5) efod – komad odjeće nalik pregači, od plave, grimizne i crveno bojane vune, lana i zlatnih niti, 6) hošen – naprsnjak koji sadrži dvanaest dragih kamena na kojima su upisana imena dvanaest plemena Izraelovih, 7) me'il – ogrtač od plave vune, s zlatnim zvončićima i ukrasima u obliku nara na njegovim ivicama, 8) cic – zlatna ploča koju nosi na čelu na kojoj piše „Svet B-gu“. Tecave uključuje i B-žju detaljne upute za sedmodnevno Arona i njegova četoiri sina – Nadava, Avihua, Elazara i Itamara – u svećeništvo, te za izradu zlatnog žrtvenika na koejm će se prinositi ketoret (miomiris). Pošto je ovo šabat Purima, u kojem slavimo propast plana Hamana, Amalečana, za uništenjem Židovskog naroda, na tjednu Paraša se dodaje čitanje odjeljka Zahor (Devarim 25:17-19) u kojem nam je zapovijeđeno da se sjećamo zla Amaleka i da ga izbrišemo s lica zemlje. |
Kuda je nestao Moše? (Paraša Tecave)
|
Tecave je jedina Paraša u Tori od Mošeova rođenja u kojoj se Mošeovo ime ne pojavljuje (s izuzetkom knjige Devarim, koja se u cijelosti sastoji od pričanja Mošea u prvom licu). Razlog za to je taj što je Moše rekao B-gu (kada je Izrael sagriješio sa Zlatnoim teletom): „Ako ne (ako im ne oprostiš), izbriši me iz knjige koju si napisao“ (Šemot 32:31). To se upravo dogodilo u Paraša Tecave, pošto prigovor pravedne osobe, čak i ako je izrečen uvjetno, a uvjet nije ispunjen, uvijek prouzroči neki efekt. (Baal HaTurim) „I oni će ti donijeti čistog maslinova ulja...za podizanje vječne svjetiljke...od večeri do jutra“ Ovi stihovi sadrže u sebi jedan paradoks: „vječni plamen“ govori o nečem neprekdinom, bez promjene, dok „od večeri do jutra“ govori o promjenjivim uvjetima manje ili veće osvjetljenosti. A takva je i naša misija u životu: unijeti vječnost i savršenstvo B-žanskoga u sviejt ograničen vremenom, i učiniti to ne poništavajući ili nadilazeći vremensku dimenziju svijeta i njegove raznovrsnosti, već osvjetljavajući sve njegove svako okolnosti i stanja – „od jutra do večeri“ – božanskim svjetlom. (Lubavitcher Rebbe) |
01.03.2006., srijeda
Popis objavljenih komentara na paraša Teruma (scroll down)
|
- Ukratko - Paraša Teruma - HR - NOVO! Put koji izabireš - HR, svakako pročitati! - NOVO! Aktualna tema: Zabrana uzimanja kamata u svjetlu suvremenih kreditnih ekonomija. - HR (Remniscencija na prošlu paraša, te predavanje dr. Cohena) Posebna zahvala Sonji i Dubravki za prijevod ovog teksta - Izabrani narod—u svim okolnostima? - ENG (niste li se to uvijek pitali?) - Izgradnja izabrane kuće - ENG (izvrstan komentar na Haftara i usporedba s Paraša) |
Ukratko - Paraša Teruma
|
U paraša od ovog tjedna Moše prima upute kako da sagradi posebnu vrstu "kuće" za B-ga, nazvanu miškan. Tu će B-žja prisutnost boraviti, a Židovi služiti B-gu. To je bila izvorna sinagoga - zapravo, naše današnje sinagoge su modelirane prema, i zamjenjuju, nekadašnji miškan. Bog je dao Mošeu detaljne upute o tome kako izgraditi miškan (kojeg se još naziva i Svetinjom), tako da može putovati sa Židovima pustinjom. Svi predmeti iz miškana imali su na sebi obruče, kako bi kroz njih mogle biti provučene motke za nošenje. Sa stražnje strane se nalazila i unutrašnja prostorija, odijeljena od ostatka prekrasno izvezenom zavjesom, u kojoj se nalazio kovčeg napravljen od zlata i drva, prekriven zlatom i dva kerubima (statue anđela). U kovčegu su bile dvije ploče koje je B-g dao Mošeu na brdu Sinaj. U središnjoj prostoriji, trebao je biti načinjen i postavljen stol na kojem će se nalaziti posebna vrsta kruha, menora (svjećnjak) od čistoga zlata koju je trebalo paliti svakog dana, četvrtasti žrtvenik na kojem je trebalo prinositi ketoret, žrtvu načinjenu od mirodija. Sam miškan imao je tri zida načinjena od 48 drvenih ploča koje su se uglavljivale jedna u drugu i bile prekrivene tapiserijama i zastorima načinjenima od koža. Četvrta strana je bila ulaz, prekriven tkanim zavjesama. Čitav miškan bio je okružen dvorištem. |
Put koji izabireš
|
"Kao što baklja ne gubi na svojoj svjetlosti iako zapali milion svijeća, tako i onaj koji daje za dobru svrhu neće biti na gubitku." (Midrash, Exodus Rabba 31) Ljudi današnjice su doista požrtvovni. Neki se žrtvuju za određenu stvar, neki za novac, neki za karijeru, neki za odnos s drugom osobom. Ali, kako to da se nitko ne žrtvuje za sebe?! Jedan od osnovnih koncepata židovske filozofije je da što god izabrali činiti u životu, to treba biti stoga što to želimo činiti. Bog je zapovijedio Avrahamu da "ide za sebe". Bog objavljuje Avrahamu da "ide samo ako istinski vjeruje da je to prava stvar za njega". Želje čovjeka i B-ga ne bi smjele biti u neskladu! Put koji izabireš Ići nekim putem zbog toga što je to onaj kojim želimo ići zvuči mnogo jednostavnije nego što zapravo jest. Možda čak mislimo da upravo tako i radimo. No, pogledamo li pažljivije vidjet ćemo kako je teško živjeti život slobodan od izvanjskih pritisaka. Ovi pritisci i utjecaji mogu vrlo različiti. Na primjer, roditelji koji imaju jasnu sliku o tome što žele da njihovo dijete postane. Ili društveni pritisak da se uklopiš u normu i budeš prihvaćen. Postoji dakle i pritisak koji sami stavljamo na sebe: naše vlastite želje mogu nas pokrenuti na postupke koje nismo u potpunosti razmotrili, i zbog kojih ćemo možda požaliti. Život se ne živi u vakuumu. Kada ne definiramo smjer kojim želimo ići, tada će drugi ljudi ispuniti tu prazninu i upravljati našim životom. (Na tome se bazira kapitalizam!) Ako sami ne odlučimo što želimo, učinit će to netko drugi. Svijet neće čekati da se odlučimo što i tko želimo biti. To je već odlučeno u naše ime. Jer, ako ne otkriješ kakav život želiš, tada ćeš živjeti život koji je izabrao netko drugi. Bog kaže Avrahamu da ako želi postići potpunost u životu, ljudsko biće mora samo za sebe donijeti odluke. Što god činiš, čini to jer ti to želiš. Nemoj dozvoliti da ti obitelj, društvo ili tvoje vlastite želje govore što da radiš. Čini to jer to želiš, ne zato što će te drugi voljeti zbog toga, zato što će ti govoriti kako si dobar ili čak zato što će ti tvoje vlastite želje govoriti kako ćeš sretan biti u budućnosti. Rabbi Stephen Baars |
Zabrana uzimanja kamata u svjetlu suvremenih kreditnih ekonomija.
|
Yaron Jacobs, Pravnik, Sveučilište Bar Illan Ozbiljnost zabrane uzimanja kamata izražena je brojnim upozorenjima u Tori.[1] Kao suprotnost ovim zabranama postoje različiti financijski instrumenti koji dopuštaju korištenje kredita, bez obzira na zabrane.[2] U ovom članku nećemo govoriti o problematici zaobilaženja zabrana posuđivanja uz kamatu – provođenje djela čiji je cilj učiniti dopustivim nešto, što Tora zabranjuje (ha’aramah); [3] cilj naše rasprave je ispitati možemo li pomiriti zabranu i životnu stvarnost, možemo li premostiti jaz. Točnije govoreći, možemo li iz zamisli o zabrani kamate, kako su je shvaćali Mudraci, dedukcijom izvesti mogućnost kreditnih transakcija kao normu današnje moderne ekonomije? Važno je napomenuti da su Mudraci raspravljali o zamisli zabrane kamate kako sa teoretskog gledišta, vezano uz razloge ove zabrane, tako i sa praktičnog gledišta, odgovora na stvarna pitanja kao što su mogućnost naplate kamate ne-Židovu,[4] heter iska (“dozvola za transakciju,” koja dopušta zajmodavcu uzimanje kamata, jer ga smatra partnerom zajmoprimca), te druge načine zaobilaženja ove zabrane. Zajednička osobina svih komentara je da zabranu uzimanja kamate promatraju izvan okvira fiskalnog zakona. Ipak, i dalje postoji cijeli niz različitih pogleda na ovo pitanje. Zašto ne uzeti kamate Kli Yakar smatra kamatu sigurnim, unaprijed poznatim povratom uloženog novca zajmodavcu:[5] “Ne traži kamata od svoga brata, niti kamata za novac, niti kamata na jestvine, niti kamata na bilo što gdje se obično traže” (Pon. zakon 23:20) – iako time profitira zajmodavac, postoji još jedan razlog za ovu zapovijed. Glavni razlog zabrane uzimanja kamata je da se na taj način umanjuje vjera, jer svaki sudionik u poslu podiže oči prema Nebu, nesiguran hoće li ili neće ostvariti zaradu. No, osoba koja posuđuje novac uz kamatu zna točno kolika će biti zarada i vjeruje garancijama koje drži u vlastitim rukama. Na taj se način srce zajmodavca okreće od B-ga. Drugim riječima, u srži zabrane uzimanja kamate je sprječavanje slabljenja vjere u Hašema. Autor Sefer Ha-Hinukh na slijedeći način razmišlja o korijenu ove zapovijedi: Zato što dobri B-g želi dobro Svojem narodu, kojega je izabrao, naredio je uklanjanje kamena spoticanja na njihovu putu, kako čovjek ne bi progutao imutak svojega susjeda a da to sam i ne primijeti, sve dok kuću zajmoprimca ne nađe potpuno praznu, kako to biva u slučaju uzimanja kamata. [6] Kod ovoga pogleda, zabrana uzimanja kamata služi kao garancija ispravnog društvenog života. Sličan pogled, koji naglašava aspekt heseda ove zabrane, može se pronaći u Abarbanelovom komentaru na Pon. zakon 23:16: Kamata sama za sebe nije ništa nedolično … nije ni podla ni odvratna i dio je trgovine i poslovnih pothvata, u sebi i za sebe je potpuno dolična … Zbog toga je Sveti, blagoslovljen budi On, ovo pitanje povezao sa milosrđem (hesed), kako bi čovjek svojem bližnjem posudio novac, bez ikakvog profita ili koristi za sebe samoga. Kao i mnogo puta, čini se da je temelj za ovo mišljenje Abarbanela Nahmanides. (Pon. zakon. 23:20): Kamata koju slobodno dogovore stranke u postupku nije zabranjena, osim s točke gledišta bratstva i milosrđa, jer nam je On zapovjedio ''Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe''… Zbog toga je pisano ''kako bi te Gospodin, tvoj B-g, blagoslovio,'' jer kada čovjek svojem bližnjem posuđuje novac bez kamate, čini mu djelo milosrdne ljubavi, koje se onda smatra milosrđem u njegovu korist. [7] Kakva je to micva? Postoji razlika između pristupa Kli Yakara, koji smatra da kamata ne pripada fiskalnom zakonu, nego se odnosi na odnos ''između čovjek i B-ga'', (ben adam la-Makom) i pristupa Sefer Ha-Hinukha, Abarbanela i Nahmanidesa. I oni smatraju da zabrana uzimanja kamate nije fiskalno pravilo, nego pitanje ispravnog ''odnosa među ljudima'' (bein adam la-havero). Njihov nam pristup pomaže da shvatimo pojam obostranog pristanka koji je nazočan kod svih dogovora o zajmovima, kao i neslaganje između zabrane uzimanja kamate među Židovima i zapovijedi Tore koja kaže da ''od tuđinca možeš tražiti kamate'' (Pon. zakon.23:21). [8] Daljnja razlika među njima je činjenica da Kli Yakar na zabranu uzimanja kamate ne gleda s točke davanja milostinje (hesed ili cdaka), za razliku od drugih komentatora. Iz površinskog se čitanja teksta zaista može činiti da je razlog zabrane uzimanja kamate milosrđe pri davanju pozajmica siromašnima (Izlazak 22 i Levitski zakonik 25) To je, kao što smo već istaknuli, i bilo stajalište gore spomenutih komentatora. No, prema njima, zašto se ne bi smjela uzeti kamata kod poslovnog zajma, za razliku od zajma kojega se daje u okviru milostinje? Odgovor Kli Yakara rješava i ovo pitanje jer uzimanje kamate pri bilo kojoj vrsti pozajmice smatra izrazom nedostatka povjerenja u Gospoda, te je iz tog razloga zabranjeno.[9] Druga je točka gledišta izražena u komentaru ovotjednog čitanja, Akedat Yitzhak: [10] Tora ovdje kaže da ako nisi dirnut dovoljno da bi dao izravan dar siromahu, nego mu želiš pomoći pozajmicom, onda se barem prema njemu ne smiješ ponašati kao zajmodavac i, ne treba ni reći, ne smiješ od njega tražiti kamatu. Jer, ako nema novca za glavnicu, što je i razlog zbog kojega je posuđivao, kako će onda otplatiti i glavnicu i kamatu? Drugim riječima, cilj je dati milostinju, a logika zahtjeva da taj cilj važnošću nadmašuje naplatu kamate, jer bi to poništilo svrhu zajma. Neobičan pogled, koji u principu sadrži neobičan problem, može se naći u komentarima autora Tora Temima u njegovu komentaru “Tosefet Beraka” (na Lev. 25:36). On zabranu uzimanja kamata gleda kroz prizmu biblijskog vremena, kada su se Izraelci bavili poljoprivredom pa je i bilo prikladno zabraniti bilo kakve pozajmice čija svrha nije bila milosrđe i bratoljublje. Kako su se mijenjala vremena, nije više bilo praktično zabranjivati uzimanje kamate. Takav je socioekonomski razvoj, vjeruje on, pružio rabinima temelj za dozvolu korištenja heter iska. Iz toga možemo naučiti da objašnjenja zabrane uzimanja kamata počivaju na nekoliko zamisli: produljeno povjerenje u B-ga, zapovijed davanja milostinje, milosrđe kao halahička vrijednost i pravilo koje izvire iz ekonomskih okolnosti vremena. Između zabrane i prakse Zbog svih je ovih objašnjenja još teže uskladiti zapovijed i njezinu svrhu sa svakodnevnom praksom, koja u stvarnosti poništava zabranu uzimanja kamata. Iz toga ćemo razloga pokušati pristupiti ovom problemu sa suprotne strane, polazeći od gledišta ekonomije, promatrati različite mehanizme (heterim) koji dopuštaju uzimanje kamata i konačno ćemo ponovno pokušati razumjeti pravilo Tore. Vrijeme i rizikPrvo bi trebali pobliže promotriti definiciju kamate: ''Izražaj cijene novca tijekom danog vremenskog perioda, cijena potječe iz mogućnosti zamjene novca za investicijska dobra u svrhu proizvodnje. Iz toga slijedi da se cijena novca formira prema vrijednosti njegove alternativne uporabe u svrhu investiranja.” [11] Iz ove definicije možemo naučiti da, kao što je običaj sa financijskim instrumentima, a tako je i sa kamatom, dvije glavne dimenzije u očima ekonomista su vrijeme i rizik. Iz toga slijedi da se mora naći prikladno rješenje za ove čimbenike ako se želi omogućiti zaobilaženje zabrane uzimanja kamata. Zaista, razmotrimo li financijske instrumente koji se koriste kako bi se uzimanje kamate učinilo dopustivim, postati će nam jasno što je točno učinjeno. Mudraci su kao primjer uzeli razne transakcije u kojima je bio prisutan i čimbenik vremena – po definiciji je u tim transakcijama bila nazočna i dimenzija kamate – i dodali su osobite uvjete. Kao rezultat su dobili transakciju koja je bila jedinstvena, iako su u njoj bili nazočni i ekonomske karakteristike slične posuđivanju uz kamate. Ovaj se postupak može primijeniti i na heter iska, kojim se stvara partnerstvo i na taj se način u stvarnosti onemogućuje gubitak ulagača. Tako se stvara partnerstvo bez rizika fluktuacije. Isto se može primijeniti i na ugovore o najmu, kod kojih se, pomoću adekvatnih jamčevina može odstraniti odgovornost za imovinu od strane vlasnika i ovu transakciju pretvoriti u običan zajam. Slično je i sa kupovinom na rate ili prodajom uz popust.[12] Drugim riječima, Mudraci su iznašli praktične načine davanja dopuštene kompenzacije za zajam putem alternativnih transakcija koje su u sebi sadržavale i dimenziju vremena, uz dodatak osobitih dopuna koje su premostile jaz između njih i pravih pozajmica. R.S.R. Hirsch o kamatama Vratimo se sada Torinoj zapovijedi, kako ju je shvatio Rabin Samson Raphael Hirsch, i pogledajmo kako je on riješio taj problem. U Hirschevu komentaru na ovotjedno čitanje (poglavlje 24), on navodi nekoliko temeljnih zamisli o našoj temi: Ovdje nije utjelovljena ideja apstraktne pravde, nego ideja da je cjelokupno društvo djece Izraelove izgrađeno na shvaćanju da nam je sva dobra kojima raspolažemo povjerio B-g. Milosrđe, a ne pravda je židovska ideja u ovoj zapovijedi. [13] Osim toga, teoretska podloga zabrani uzimanja kamate kaže: Što jasnije vidimo da uzimanje kamate ne proturječi zahtjevima prirodne pravde i da je u skladu s uobičajenim idejama prava i pravde, prema kojima naplata kamate nije ništa pogrešno, to nam jasnije postaje da zabrana uzimanja kamate pripada kategoriji zapovijedi – poput Šabata, šabatnje i jubilejne godine – čija je svrha biti podsjetnikom na B-žju vlast nad svijetom i Izraelom … Drugi je razlog zabrani uzimanja kamata taj, što je B-g zapovjedio da se odreknemo prava zajmodavca na kamatu od zajmoprimca kako bi priznali i javno obznanili da razumijemo i javno priznajemo da je On gospodin i vladar nad svim našim dobrima i svom našom imovinom. Dalje krećemo prema praktičnoj primjeni:Zabrana uzimanja kamata uklanja mogućnost pogubnog utjecaja novca, glavnog uzročnika društvene nejednakost, te poništava moć i snagu kapitala. No, kada bi se ove zabrane u potpunosti pridržavali, sav bi kapital ležao umrtvljen poput kamena… Sam vlasnik kapitala morao bi se baviti nekim obrtom i tek bi tada mogao požnjeti plodove svojega novca, koji bi inače ležao mrtav. Ili bi morao kao partnere uzeti radnike koji ne posjeduju kapital i bio prisiljen s njima dijeliti svoju zaradu i gubitke. Nadalje, izravno se hvatamo u koštac sa potrebom za kreditom:Kao što smo rekli, Tora ne niječe prirodno opravdanje uzimanja kamata, nego to zabranjuje zbog židovskog principa ujedinjavanja ljudi sa socijalne točke gledišta. Za razliku od toga, moderni stav o novcu je da je novac objekt potrošnje a kamata se smatra naknadom za iznajmljivanje koja se mora platiti za privremeno korištenje novca, upravo onako kako što se plaća naknada za najam kuće… Dakle, u čemu je onda razlika između iznajmljivanja, kojega čak i Tora dopušta, i kamate? Oni, koji postavljaju ovo pitanje zanemaruju činjenicu da iznajmljeni objekt ostaje u vlasništvu iznajmljivača, a unajmljivač u biti samo koristi nešto, što pripada iznajmljivaču, plaćajući korištenje te štetu i habanje koje će možda uzrokovati. S druge strane, novac, kojega se posuđuje zajmoprimcu istoga trenutka postaje vlasništvo zajmoprimca, koji zajmodavcu duguje samo vrijednost novca, dok zajmoprimac polučuje korist od nečega što je samo njegovo vlasništvo. Dakle, Rabin Hirsch smatra da isplata kamate predstavlja gubitak za zajmoprimca i uzrokuje nepravedno bogaćenje zajmodavca. Temelj razmišljanja Rabina Hirscha leži u ideji božanskog vlasništva, u kojem nam B-g nalaže da ispravno koristimo Njegov novac koji se nalazi u našim rukama (paralelu ovome predstavljaju šemita i jubilejna godina u onim svojim odredbama koje se tiču nekretnina). S te strane može se shvatiti logiku koja dopušta raznovrsne kreditne transakcije: sve one moraju osiguravati shvaćanje da je B-g vrhovni gospodar sveg kapitala. Podrazumijeva se da se mora spriječiti obaveza i zaduženost na bilo kojem nivou jedne osobe prema drugoj. Uistinu, svim je financijske instrumentima koji dopuštaju uzimanje kamate svojstveno stvaranje partnerstva: heter iska, prebacujući aspekt vlasništva sa osobe na objekt, unajmljivanje, kupovanje na rate, sniženje cijena i zadužnice. Svi ovi instrumenti u biti stvaraju temelj odnosu ravnopravnosti zainteresiranih strana (iznajmljivač/unajmljivač, poslovni čovjek/ulagač, kupac/prodavač) u odnosu na pozajmicu. Zbog toga se korištenjem ovih instrumenata smiju ubirati naknade za kredit, jer više ne postoji zabranjena komponenta kamata kako je shvaća Rabin Hirsch. Iz toga je vidljivo da sve dok se sačuva odnos ravnopravnosti između osoba u tržišnim i novčanim poslovima, ove transakcije ne pripadaju području zabranjenih kamata. Radi toga sada možemo prijeći preko mosta kojega smo krenuli tražiti na početku naše rasprave, a čiji temeljim uistinu leže u razlogu ove zabrane. Ovaj nas most sada dijalektički vodi do ideje da su zakoni dani kako bi ''čovjek živio'' (Lev. 18:5). -------------------------------------------------------------------------------- [1] Cf. Majmonides, Mishne Torah, Malveh ve-Loveh 4.2, koji navodi šest negativnih zapovijedi koje će prekršiti onaj, tko bude posuđivao uz kamatu, te dvije negativne zapovijedi koje će prekršiti zajmoprimac. Također, cf. Maharal, Netiv ha-Tzedakah, glava. 6: “Nismo našli grijeha ili prijestupa o kojemu su Mudraci razmišljali više nego o ovome grijehu.”[2] Uobičajena i dobro poznata heter iska,kao i iznajmljivanje, prodaja zadužnica, te financijski najam, itd. Vidi Nathan Dreyfus, Dinei Ribit be-Re’i ha-Kalkalah ha-Modernit, Tehumin 14, 207.[3] Ovo se pitanje mora raspraviti iz dva kuta gledanja: je li zaobilaženje dopušteno i je li zaobilaženje korisno. Vidi David Mish’an, “Hebetim Hilkhatiyim u-Misphatiyim shel Heter Iska,” Keter – Mehkarim be-Khalkalah u-Mishpat al-Pi ha-Halakhah, 2,str 434; Moshe Silberg, Kakh Darko shel Talmud, Jerusalem 1962, str. 26-44.[4] O ovome pitanju u srednjovjekovnoj Europi cf. H. Soloveitchik, Halakhah, Kalkalah ve-Dimui Atzmi – ha-Mashkanta’ot be-Yemei ha-Beinayim, Jerusalem 1985.[5] Lev. 25:36,također cf. bilješka 2, gore.[6] Sefer Ha-Hinukh, zapovijed 68.[7] Majmonidesove riječi glede milosrđa kao vrijednosti od najveće važnosti vrlo su prikladne (Mishneh Torah, Hilkhot Shabbat 2): “Iz toga ćete naučiti da svrha zakonima Tore nije na svijet donijeti osvetu, nego milost, milosrđe i mir.”[8] Cf. Leib Moskovitz, “Le-Ta’amo u-Mashma’uto shel Issur Ribit,” Mi-Perot ha-Ilan, Bar Ilan 1998, str. 562.[9] Za pregled stavova Mudraca različitih generacija: “Megamot Datiot ve-Hevratiot be-Torat ha-Tzedakah shel Hazal,” u Ephraim E. Urbach, Me-Olamam shel Hakhamim, Jerusalem 1988, str. 97-124.[10] Izlazak, Mišpatim, glava. 46.[11] Eitan Avnion, Lexicon le-Kalkalah, Tel Aviv 2004.[12] Za daljnje objašnjenje vidi bilješke 2 i3.[13] Cf. J. B. Soloveitchik, Ha-Adam ve-Olamo, Jerusalem 1998, 70-72. Rabin Soloveitchik smatra pojam milosrđa u halahi provedivim zakonskim konceptom koji izvire iz međusobne odgovornosti članova židovske zajednice. |
