06.05.2009., srijeda
Paraša Emor...dvije svijeće za šabat 8.05.2009. upalite u ...
04.05.2009., ponedjeljak
Dan počinka - Paraša Emor
|
U ovoj paraša nalazi se zabrana „rada“ na Šabat. Ljudi obično smatraju da je ideja Šabata da on bude prilika za odmor kako bi čovjek mogao ponovo biti spreman i pun snage za tjedan koji je pred njime. Ali to ni u kom slučaju nije ideja Tore. Mi na Šabat počivamo, kaže Tora, jer je B-g počivao. Ali B-g nije počivao zato da bi mogao raditi slijedećeg tjedna. Njegov rad je bio završen i on nije nastavio sa svojim poslom nakon Šabata. Realnost je da je Šabat nešto potpuno drugačije. Termin za opis posla na Šabat je „melaha“. Drugo mjesto na kojem Tora koristi istovjetnu riječ je pri izgradnji Svetišta. Pa su rabini zaključili iz prikaza Tore da su u to uključena 39 elemenata. Djelatnosti poput paljenja vatre, kuhanja, mljevenja i pisanja. Jedno je zajedničko za svih tih 39. To su djelatnosti koje ljudi mogu činiti, a životinje ne mogu. Sve su one primjer kako ljudi koriste svoju inteligenciju da bi upravljali i podčinili prirodu. Stoga, iz toga možemo izvesti zaključak, očito je da čovjek ne smije stisnuti prekidač da bi upalio svjetlo ili voziti automobil. Počinak nije počinak od fizičkog rada. To je počinak od našeg neprestanog, mada uzaludnog, nastojanja da kontroliramo svoj svijet. To je dan da sjednemo, naslonimo se i dozvolimo svijetu da ide bez da ga pokušamo mijenjati. Dan da prestanemo „činiti“ i počnemo „bivati“. Dan u kojem ne dozvoljavamo svojoj težnji za „boljom“ budućnošću da nam pokvari radost bivanja ovdje i sada. Kada se na 24 sata odreknemo kontrole nad našim svijetom, mi živimo na mjestu koje je mnogo točniji odraz stvarnosti nego dok mislimo da mi upravljamo njime. To je prilika da u sebi samima pronađemo mjesto mira i poniznosti. A to sa sobom donosi sjajan vidik. Kada čovjek uđe u to duhovnije mjesto u sebi samome, dolazi do promjene prioriteta. Potreba za sve više i više novca izgleda manje važnom. Uspjeh se čini vrlo nepostojanim. A moć djeluje poprilično nevažnom. Ali obitelj, ljubav, potraga za mudrošću i razumijevanje dobra koje je svojstveno životu prebacuju nas iz crno-bijele slike tjedna u punu 32-bitnu boju. To je svrha Šabata. Dan da iskoračimo iz mahnitosti tjedna – i počnemo živjeti u stvarnom svijetu. Šabat šalom. Rabbi Shaul Rosenblatt |
27.02.2008., srijeda
Paraša Vajakhel...dvije svijeće za šabat 29.02.2008. upalite u ...
Paraša Vajakhel: Sedmi dan, Rabbi Ari Kahn
|
Kao što samo ime ovog odjeljka Tore kaže, ljudi su se skupili (hebr. vajakhel) oko Mošea da otpočnu učenje Tore koju je on primio na Sinaju. Prva lekcija se sastoji od zakona o Šabatu. Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje, budući da znamo kako je Šabat među «najvažnijim» zapovijedima, temeljac Judaizma. Neki komentari naglašavaju postavljanje ovog učenja uz tekst o grijehu sa zlatnim teletom. Zlatno tele je svakako, na nekom nivou, bilo idolopoklonstvo. Šabat, kao svjedočanstvo da je B-g stvorio svijet u šest dana, služi kao duhovni protuotrov za idolopoklonstvo u budućnosti. Kako? Ako kažemo da je zlatno tele bilo pokušaj «upoznavanja B-ga», onda je Šabat koji je ponudio Moše bio prava metoda da se postigne taj cilj. Ako tražiš B-ga i želiš ga upoznati, poštuj Šabat. To je pravi način da se iskusi božansko. Prenaglašavanje Šabata Što je iznenađujuće ovdje je da je Židovima već bilo zapovijeđeno da drže Šabat, ideja Šabata bila je već spomenuta u četiri različite prilike u knjizi Izlaska [16:23, 20:7-10, 23:12,31:13-17] kao dodatak na poučavanje u Mari [15:25], gdje po tradiciji učimo da je Židovima također bilo zapovijeđeno da drže Šabat. [Vidi Sanhedrin 56a, Rashi 24:3.] Zašto bi peti (ili šesti) put bio potreban? Pažljiviji pogled u ovo učenje Tore može nam mnogo pomoći: "Šest dana radi melaha (posao) a sedmi dan bit će ti svet, Šabat Šabaton za Boga; tko god radi melaha (posao) umrijet će. Ne pali vatre u svim svojim mjestima stanovanja na dan Šabata." [Šemot 35:2-3] Ove stihove možemo svesti na dvije glavne ideje: 1. zabrana određene vrste rada, nazvane melaha, i 2. zabrana upotrebe vatre. Odmah se postavljaju neka pitanja: Što je "melaha"? Zašto je vatra izuzeta iz kategorije "melaha" i navedena posebno? Ta pitanja se ekstenzivno razmatraju u Talmudu i uistinu se niti jedan zakon o Šabatu ne može razumjeti bez halaha – što znači, bez konkretne definicije rada s jedne strane i jedinstvene kategorije vatre s druge strane. Glavna okosnica ovog odlomka izgrađena je na njegovom smještaju u kontekst gradnje Miškana, Šatora. Riječ melaha ključ je odlomka koji opisuje posao u vezi Miškana [npr. 35:21, 35:31, 35:33, 35:35, 36:1, 36:2, 36:3,36:4,36:5,36:6, 36:7, 36:8], a ujedno je i ključ za ovaj naš odlomak Tore gdje Moše podučava zakone o poštovanju Šabata. Naši učenjaci su stoga zaključili da tipovi rada opisani u uputama za izgradnju Miškana su upravo oni tipovi rada koji su zabranjeni kada Tora zabranjuju melaha na Sedmi dan. Jednom riječju, melaha zabranjen na Šabat je upravo onaj melaha koji se rabio u izgradnji Miškana. Sada kada smo to rekli, jedno još osnovnije pitanje dolazi na mjesto prijašnjega: Zašto se zakoni Šabata izvode iz odlomka koji se bavi gradnjom Miškana? Izgradnja Svetišta U doslovnom i jezičnom smislu moglo bi se reći da smo već odgovorili na gornje pitanje: Ista riječ, melaha, koristi se u oba odlomka. No u širem smislu, ovaj odgovor vapi pitanjem. Svakako, B-g je dovoljno kreativan da pripremi «igru riječi» u bilo kojem odlomku Tore kojeg izabere, što bi izazvalo bilo koji broj alternativnih definicija za ključnu riječ melaha. Zašto su, konkretno, ovdje, iz odlomka koji opisuje izgradnju Miškana, izvedeni zakoni za Šabat? Mora postojati neki svojstveni odnos između Šabata i Miškana. Od ta dva koncepta, Miškan nam izgleda teže dokučivim. Zašto bi B-gu trebao zemaljski «dom»? To pitanje je postavljeno u Midrašu. (Zapazite da se pojam Miškan odnosi na Šator, a pojam Mikdaš na Svetinju ili Svetinju nad svetinjama u Šatoru): Kada je Sveti, neka je blagosloven, rekao Mošeu: «Napravi mi Mikdaš», Moše je rekao pred Svetim, neka je blagosloven: « Gospodaru svjetova, nebesa i ono što je iznad njih ne mogu Te sadržati, a Ti kažeš «Napravi mi Mikdaš»! Sveti, neka je blagosloven, odgovorio mu je: «Moše, Moje misli nisu tvoje misli, dovoljno je dvadeset dasaka prema sjeveru i dvadeset dasaka prema jugu i osam dasaka prema zapadu i Ja ću se spustiti i micamcem (stisnuti) Svoju Šehinu (B-žansku prisutnost) među vama dolje». [Pesikta D'rav Kahana Parsha 2:10, also see Shmot Rabbah 34:1] Potreba očito nije B-žja, već ljudska. Jer da bi B-g mogao omogućiti svojoj prisutnosti da boravi u svetinji, s B–žje strane je potrebna bila, kao što se i desilo, određena vrsta suženja. Isto ovo pitanje može se postaviti i u vezi Šabata. Da li B-gu treba »dan odmora» ili to treba čovjeku? U određenom smislu, ideja Šabata je prilično jednostavna – B-g je radio stvarajući svijet tokom šest dana i odmarao se sedmog dana. No ako to kritički proanaliziramo djeluje apsurdno – podjednako apsurdno kao i to što B-g koji ima «dom». Razjašnjenje apsurda Razmotrimu ideju Stvaranja. Nije bilo ničega, i tada je B-g stvorio nebesa i zemlju. Taj proces nastavljao se šest dana; po završetku B-g se «odmarao». Ovaj opis sadrži određen broj duboko ugrađenih antropomorfizama: B-žje «odmaranje», kao i B-žje «stvaranje». I dok je naš pojam rada (melaha) da izvrši promjenu na postojećem materijalu, to je perspektiva konačnog bića koje koristi kreativnost unutar ograničenih shema. Sama ideja stvaranja uključuje vrijeme, prostor i materiju, koncepte koje B-g nadilazi. Njegovo stvaranje je opisano kao ješ me'ein, nešto (materija) iz ničega». Povremeno kabalistički spisi nude alternatvno tumačenje stvaranja kao ješ me'ein– s time da se ein odnosi na Ein Sof, «Beskonačnog». To znači, da nešto konačno izranja iz beskonačnog. Razmotrimo problem matematički: bilo koja vrijednost koja je probroji beskonačnom obavezno donosi rezultat koji je beskonačan. Kada B-g koji je beskonačan stvara konačne vrijednosti, npr. ovaj svijet, konačni zbroj stvarnosti ostaje beskonačan. Kako se nešto konačno može dodati beskonačnom? Kabalistički odgovor na to pitanje je pojam poznat kao cimcum, "stezanje." Stvaranje nije rezultat toga da B-g dodaje nešto konačno; naprotiv, ono je rezultat toga što B-g suzdržava svoju beskonačnost, kao što se i dogodilo. Sada možrmo vidjeti stvaranje, a time i Šabat, iz jedne drugačije perspektive. Prvog dana, B-g je suzdržavao svoju beskonačnost; isto tako je činio i drugog dana i sve do šestoga dana. Konačno, na kraju šestoga dana, svijet je bio potpun i B-g se odmara. Drugim riječima, B-g se vraća u ne-suzdržavani oblik, vraća se u beskonačnost. Šabat je stoga dan koji predstavlja beskonačnost, jedan dan koji se odnosi prema B-gu i odražava Ga na Njegov način, ne kroz cimcum. Kabalistička ideja Šabata Ovaj koncept cimcuma daje nam daljnji uvid u Šabat. Kao što je ranije spomenuto, B-g izlazi izvan vremena; stoga stvaranje označava početak vremena. Šabat alternativno prestavlja beskonačno. Koje vrijeme je bilo prije stvaranja? Bilo je vrijeme «beskonačnosti», ili, drugim riječima, bio je Šabat! To znači da se stvaranje dogodilo na «prvi dan», dan poslije Šabata. Stvaranje se događa uvečer: «Bila je večer, bilo je jutro, jedan dan». Stoga se može reći da do stvaranja dolazi upravo u trenutku kada Šabat završava. Trenutak prije stvaranja je beskonačnost/Šabat, i trenutak nakon šest dana stvaranja je Šabat, naš vlastiti put k beskonačnosti. Obje točke ukazuju na isti trenutak iz B-žje perspektive, iako odvojen svijetom različitosti iz naše perspektive. Napomenuli smo da čovjek ima mogućnost da dotakne beskonačnost sudjelujući u Šabatu. Ta primjedba nama može pomoći da shvatimo izuzeće vatre od ostalih melahot. Kada Talmud postavlja pitanje u vezi određenih detalja u vezi Havdale – rituala na kraju Šabata koji odvaja sveto od svjetovnoga, za vrijeme kojega se pali pletena svijeća – stih koji se donosi kao dokaz uzet je iz knjige Berešit (Stvaranje): Ne smije se blagosloviti svijeće dok ne počnu davati potpuno svjetlo. To je razjasnio Rebbi Zeira sin Rebbi Abahua: «B-g je vidio daje svjetlost dobra», i nakon toga kaže: «B-g je odvojio (vajavdil) svjetlost od tame». [Jeruzalemski Talmud, B'rachot, Ch. 8, p. 12b, Halacha 3] Kada shvatimo da je prvi dan trenutak nakon Šabata, ovo učenje dobiva dodatan značenje. Naša Havdala odražava prvi, osnovni vajavdil koji je učinio B-g činom stvaranja. Rabbenu B'chaye, komentirajući ovotjedni odjeljak Tore ovu vezu čini još jasnijom. On objašnjava da je vatra odvojena od ostalih melahot u Mošeovom učenju zbog toga što ako što je B-g otpočeo stvaranje vatrom rekavši: «Neka bude svjetlost», tako i čovjek otpočinje tjedan vatrom Havdale. Obrnuti odnos Vratimo se sada zakonima o Šabatu koji su izvedeni iz melaha u vezi Mikdaša. Budući da smo mi konačna bića, naše stvaranje je neophodno različito od B-žjeg. Naša kreativnost se manifestira kada je postojeći objekt promijenjen ili transformiran ili poboljšan našim aktivnim činom. Drugim riječima, naša kreativnost obuhvaća činjenje "nečega od nečega", dok B-žji rad obuhvaća "ništa od nečega". Dok se B-g "suzdržavao" kako bi stvarao, čovjek mora činiti suprotno - ići naprijed. Dok je B-g otišao u Svoj režim beskonačnosti, nadilazeći cimcum koji je koristio pri stvaranju svijeta, čovjek mora ponovo činiti suprotno - suzdržavati svoju kreativnu energiju. Ovo što smo upravo opisali je obrnuti odnos, nastao zbog temeljne razlike između čovjeka i B-ga. Taj odnos se može opisati na slijedeći način: za čovjeka se kaže da je stvoren na sliku B-žju; mi smo ustvari zrcalna slika B-ga, obrnuti, da to tako kažemo. Mi smo oprečnosti. Stoga se mi na Šabat "suzdržavamo" dok pokušavamo biti nalik B-gu na jedini način na koji to možemo - imitirajući B-žji cimcum. Možda je upravo to ono na što mislimo kada svoj odmor na Šabat opisujemo kao "sjećanje na čin stvaranja". Mi na Šabat činimo ono što je B-g činio prilikom stvaranja. Sada možemo razumjeti odnos između zakona o Šabatu i gradnje Miškana. Oboje predstavljaju zamisao o Bogu koji se suzdržava. Sustezanje kao snaga Jednom sam čuo Rav Dov Soloveitchika, zatz"al, kako tumači da za Židova filzofsko shvaćanje vodi do moralnog imperativa. Židov mora oponašati B-ga i činiti cimcum u različtim odnosima. To je ideja gevure, "snage", kao što Mišna navodi: Tko je snažan? Čovjek koji ima samokontrolu. [Avot 4:1] Ova ideja bez sumnje stoji u srži sve Židovske etike, i naznačuje radikalan odmak u načinu na koji čovjek vidi svoju odgovornost prema svom bližnjem. Vrijedno je zapaziti da Tora počinje s Berešit bara Elokim - imenom Elokim koje se vezuje uz tajanstveno područje gevure. B-g vrši samokontrolu ograničavajući beskonačno u procesu stvaranja. Zbog toga možemo gledati Šabat kao jednodnevnu avanturu u samokontroli koja često uključuje čak i najsvjetovnije, nedvojbeno beznačajne aktivnosti, samo zato što su definirane kao kreativni postupci, melaha. Nadamo se da će se takva samokontrola preliti i na ostale dane tjedna, uzdižući naše postupke i misli. I Šabat i Miškan govore o B-gu koji boravi na ovom svijetu. Vrlinom naše pobožnosti utjelovljene u naše živote mi spašavamo svijet - i uspostavljamo prolaz do Beskonačnog B-ga. To je bila velika poruka koju je Moše prenio Djeci Izraelovoj nakon što je sišao sa Sinaja. |
17.02.2008., nedjelja
Paraša Ki Tisa...dvije svijeće za šabat 22.02.2008. upalite u ...
Paraša Ki Tisa - sažetak
|
Paraša od ovoga tjedna obrađuje tri velike stvari: Miškan (Svetinju), Zlatno tele i drugi par Ploča Miškan Prethodne dvije parašot bile su u potpunosti posvećene uputama za izgradnju Miškana, no i u ovoj imamo još ponešto za čuti o tome. - Svaki Židov treba dati po pola šekela za izgradnju Miškana. Ovi novčići će se ujedno koristiti za brojanje Židovskog naroda. - Mjedeni umivaonik treba smjestiti na ulaz u Miškan, a Aron i njegovi sinovi trebaju prati svoje ruke i noge prije vršenja službe - Opisan je recept za ulje s mirodijama, kojeg Moše treba napraviti i njime pomazati Miškan i posuđe koje se u njemu nalazi, čineći ga na taj način svetim za uporabu - Nadalje je opisan tajni recept za ketoret, žrtvu miomirisa koja se prinosila na Zlatnom žrtveniku - Dvojica glavnih umjetnika, Becalel i Oholiav, postavljeni su za odgovorne za gradnju Miškana Židovi ponovo dobivaju zapovijed da drže Šabat. Zlatno tele Nakon što su Židovi čuli Deset zapovijedi na brdu Sinaj, Moše se popeo na goru da bi primio dvije Ploče od B-ga. Židovi znaju da se on treba vratiti nakon četrdeset dana, no pogriješe u računanju, i kada se on ne vrati kada ga očekuju, zbune se ne znajući što mu se dogodilo. Oni izrade zlatno tele i učine ga idolom, služeći mu i prinoseći mu žrtve. Kada B-g to vidi, postaje vrlo gnjevan i želi uništiti čitav Židovski narod, rekavši Mošeu da će s njime otpočeti novi narod. Moše se moli za Židove, moleći B-ga da ih spasi. Moše ponese sa sobom s gore i Ploče. Kada se približi Židovskom logoru i vidi Zlatno tele, on baca Ploče, koje se polome, te uništava Zlatno tele. Moše okuplja sve Levite i oni ubiju sve one koji su bili uključeni u izradu Zlatnog teleta. Moše potom odlazi natrag B-gu i moli za Židove. On čak kaže B-gu da ako On ne želi oprostiti njihov grijeh, neka izbriše njegovo ime iz čitave Tore. B-g oprašta, no Židovi su kažnjeni pomorom i posljedice grijeha se osjećaju još dugo nakon toga. B-g kaže Mošeu da će sada poslati anđela da ih prati na putu, ali Moše odvrati da oni odbijaju krenuti ako sam B-g neće ići s njima. I tako se B-g složi da će On sam pratiti Židove na putu prema Svetoj zemlji. Moše priprema novi par ploča i uspinje se ponovo na brdo tako da B-g može upisati Deset zapovijedi na njih. Na brdu, Moše vidi viziju B-žje slave i kada siđe s brda njegovo lice sjaji toliko snažno da mora nositi veo. On skida veo samo kada govori s B-gom i kada podučava Židove Tori. |
Vrijednost jedne osobe, Paraša Ki Tisa
|
Ova Paraša daje nam izuzetan pogled na pitanje vrijednosti pojedinca. U Šemot 30:11-17 opisuje se B-žja zapovijed da se izbroji Židovski narod. Budući da B-g zna koliko ljudi ima, zbog čega on želi da ih izbrojimo? Očito, ne iz razloga da Mu kažemo koliko nas ima. No razlog nije niti to da nama smrtnicima da do znanja koliko nas je; B-g bi nam to jednostavno mogao reći. Jedino logično objašnjenje je da je smisao tog brojanje da mi sami prođemo kroz proces brojanja. Kli Yakar (Poljska, 16. st.) kaže da određene stvari imaju vrijednost samo kada su u velikom broju. Slama, npr. nije posebno vrijedna kao pojedina slamčica, pa je se stoga i rijetko broji pojedinačno. S druge strane, neke stvari su toliko važne i vrijedne da se broje jedino pojedinačno. Npr. dijamanti imaju tako veliku vrijednost da se gotovo uvijek broje jedan po jedan. Tora nam kaže da Bog želi da mi brojimo svaku pojedinu osobu. To je stoga što je svaka osoba važna. B-g uzima u obzir svakog pojedinačno. Svaki Židov je jednako važan za našu zadaću. I baš kao što gubitak jednog slova čini cijeli svitak Tore neispravnim, tako i gubitak jednog Židova ometa našu sudbinu. Ponekad se možemo osjećati kao da su okolnosti oko nas pod utjecajem sila izvan naše kontrole. Može nam se činiti da B-g čini da se stvari događaju zbog određenih globalnih faktora, bez obzira na to tko smo mi. No, takav osjećaj ne odražava stvarnost. Svijet nikada nije toliko velik da ga B-g ne bi mogao voditi na dobrobit svih kojih se tiče. Međutim, naš osjećaj beznačajnosti je snažan i zbog toga nam B-g govori da brojimo svaku osobu. Čineći tako, podsjećamo se da Bog vodi računa o svakoj pojedinoj osobi. Rabbi Stephen Baars |
Male i velike zapovijedi, Paraša Ki Tisa
|
Na ovotjedni odjeljak Menorat Hamaor upozorava da čovjek mora paziti kako gleda na naizgled malu zapovijed, nasuprot velike zapovijedi. Rav Abohav navodi drugo poglavlje Mišne "Pirke Avot" gdje stoji slijedeće: "Budi jednako pažljiv (hebr.=zahir) u izvršavanju naizgled male micve (zapovijedi) kao i velike." Prema R. Abohavu, velika zapovijed je ona koju se smatra "očito važnom" u svojim vlastitim očima. Mala zapovijed je pak ona koja neizgleda tako važnom u vlastitim očima. Na prvi pogled ovaj stih izgleda prilično jasan. No, govori li nam on doista koje su micvot male, a koje velike? Na temu "malih" micvot, Rambam ovako opisuje stupnjeve težine u vezi različitih zapovijedi-zabrana (prema viđenju Tore): "Rabbi nam kaže da poštujemo zakone koje držimo manje važnima, odn. da uživamo na blagdane i učimo jezik Svetih spisa, s istom pažnjom koju posvećujemo zakonima za koje znamo da su od veće važnosti, kao npr. brit, cicit na odjeći ili prinošenje žrtve za Pesah. Kao razlog za takvo pravilo on nam donosi činjenicu kako nam nisu poznate stvarne nagrade koje možemo očekivati za poštovanje zakona. Da bi to dalje razjasnili moramo uvidjeti da Tora donosi i pozitivne zakone i zabrane. A za zabrane, uz nekoliko iznimaka, Tora nam kaže koja je kazna. Za neke je to smrtna kazna, za druge izgon ili prerana smrt, ili za neke treće fizičko kažnjavanje. Tako iz oblika kažnjavanja znamo koje od zabrana su vrlo teške, a koje su manje teške. Sve u svemu, postoji osam nivoa (Rambam ide dalje i objačnjava svaki stupanj prema težini njegove kazne)... Iz takve klasifikacije možemo shvatiti važnost zabrana." (Maimonidesov komentar na Pirke Avot) Iz tog objašnjenja Rambam nam donosi bolje razumijevanje pojmova mali i veliki. Stavimo li na stranu precepciju micvot, možemo dokučiti stvarnu važnost negativnih zapovijedi baziranih na težini njihove biblijske kazne. Međutim, na isti način ne možemo shvatiti i važnosti pozitivne zapovijedi (čija stvarna nagrada ostaje nepoznanicom). Jedna Mišna tumači da nagrada za pozitivne zakone ostaje nepoznatom zato kako bi se spriječilo ljude da biraju među njima. |
Zlatno tele - pozitivna strana, Paraša Ki Tisa
|
"I narod je skinuo zlatne naušnice što su bile u njihovim ušima i donio ih Aronu ." (Šemot 32:3) Priđite i vidite, običavao je govoriti Rabbi Isaac iz Slonima, kako su čak i pokvareni među generacijom iz pustinje bili na visokom nivou, jer su bili spremni i voljni odreći se svoga srebra i zlata kako bi načinili boga, dok se danas, ljudi odriču B-ga kako bi stekli srebro i zlato. |
Drastične mjere za drastične trenutke, Paraša Ki Tisa
|
"...Ploče koje su bile pisane s obje strane; s jedne strane i s druge strane bile su pisane. I Ploče su bile B-žje djelo, i zapisano je bilo zapisano od B-ga, urezano u Ploče" (32-15,16). Naši komentatori su bili zbunjeni ovakvim uvodom u naredna zbivanja. Zar ne bi bilo bolje da je ovo kraj 31. poglavlja? Zbog čega se ovaj tekst nalazi na ovom mjestu? Gornji stihovi su stavljeni u ovaj kontekst kako bi se našli u kontaktu s opisom kada Moše svjedoči orgijama oko zlatnog teleta. U ovom presudnom trenutku, tekst se ne fokusira samo na Mošeov bol, šok i gnjev. On u isto vrijeme ukazuje da su ljudi, kada im je Moše prišao, vidjeli zapisano, B-žje djelo, na pločama. Uništavajući ploče, Moše je pokazao da je savez između naroda i Boga uništen. U biti, ono što je bilo uništeno bio je sam zapis, odn. poruka. Uništavanje Ploča vraća nas na onaj događaj u Egiptu kada je Moše usmrtio egipćanina. Zapravo, potpuno isti glagol, "vayifen", se koristi u oba slučaja. U Egiptu, Moše nije imao drugog izlaza, a silazeći s brda, Moše je pogledao Ploče i razbjesnio se na narod - i jedino što mu je preostalo bilo je učiniti neki drastičan čin. Ovakav scenarij donekle podsjeća i na nedavnu suvremenu prošlost. Kada je Glavna skupština Ujedinjenih nacija prihvatila neslavnu rezoluciju "Cionizam je rasizam", izraelski delegat Chaim Herzog prišao je podiju, podigao list papira s rezolucijom i poderao ga na komadiće. On je očito uništavao riječi, poruku, a ne sam papir. |
